U nedjelju 29. listopada svete mise su slavljene u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati.
Na misi u 11 sati imali smo i radost krštenja. Svoje dijete krstili su Marijan i Brankica Tomičić. Curici su dali ime Marta. Kuma djetetu bila je Dijana Dželalija r. Nikšić. Obitelji čestitamo na radosti sakramenta krštenja.
U crkvi i u našem kršćanskom životu govorimo često o pobožnosti. Što je pobožnost? Prvo što nam padne na pamet jest da se pobožnost sastoji u molitvama, u odlascima u crkvu nedjeljom i preko tjedna, u hodočašćima, u ispovijedi i pričesti, u postovima i tome slično. Bez sumnje, pobožnost se očituje u svemu što smo nabrojili. Međutim, čini nam se da nam sama riječ “pobožnost” ukazuje na ono što je bitno. Riječ “pobožnost” izražava da se nešto čini po-Bogu, pobožno. Drugim rječima, pobožnost se sastoji u tome da čovjek čini ono što bi Bog činio, odnosno da vrši Božje zapovijedi. A Božje su zapovijedi ponajčešće sasvim određene i odnose se na redoviti život izvan crkve i molitava. Upravo je danas o tome riječ.
Ovo što smo do sada rekli Isus sažima u jednu već poznatu zapovijed (Mt 22, 34-40): “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga”. Možda nam jedna duhovita narodna priča može pomoći da bolje razumijemo ovu zapovijed. Kršćanin, siromah čuvao je seoske krave. Dotrča on kadiji, dakle, turskome sucu govoreći: “Kadija, tvoja krava ubola moju kravu!” Na to kadija hladno odgovori da se tu ništa ne može, jer za stoku nema suda. Nato će seljak: “Nisi ti mene dobro razumio: moja krava ubola tvoju kravu!” Na to kadija reče kako treba pogledati u knjige, pa da vidi kako treba presuditi. Seljak je odgovorio: “Kad nisi gledao za moju kravu u knjige, ne trebaš ni za svoju!” Eto, ljubiti bližnjega kao sebe sama zlatno je pravilo. Kada nekome nešto činim (ili ne činim) uvijek bih se trebao zapitati, kako bih se ja sada osjećao da sam na njegovu mjestu? Ili još bolje, što bi Isus učinio da je na mojem mjestu? Neka nas u tome vodi Božja riječ i jača njegova milost.
