Trideset i treće nedjelje kroz godinu svete mise su slavljene u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati.
Polako idemo kraju jedne Crkvene godine. Sljedeće nedjelje slavimo Svetkovinu Krista Kralja, Kralja svega stvorenoga.
Uvijek se iznova susrećemo s čovjekovom ograničenošću. Ništa što čovjek čini nije savršeno. Eno i velebne građevine koje se ubrajaju u svjetska čuda, kao na primjer piramide, propadaju. Složit ćemo se da je to tako. Današnja nam poslanica Hebrejima (Heb 10, 11-14.18) govori o još jednoj čovjekovoj nesavršenosti – u služenju Bogu.
Dan za danom…, učestalo
Ova poslanica naširoko raspreda o tome kako starozavjetne žrtve nisu bile dovoljne da spase čovjeka. One su bile tek slika Kristove jedincate žrtve po kojoj smo stvarno i konačno spašeni i s Bogom pomireni. Tako se na početku današnjeg drugog čitanja veli: Svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha. Na ovome se između ostaloga temelji kršćanski nauk o iskonskom grijehu koji nije mogao ni jednim ljudskim djelom biti otkupljen. Prevelik je bio jaz koji se stvorio čovjekovim grijehom, prevelik jaz da bi ga sam čovjek mogao premostiti. Zato su proroci i naviještali Spasitelja koji je trebao u potpunosti pomiriti čovjeka s Bogom.
Zastanimo na trenutak na toj čovjekovoj nemoći. Kršćanski nauk govori o milosti posvetnoj po kojoj smo u krštenju oslobođeni iskonskoga grijeha i postali pravom djecom Božjom. Međutim, veli nam Isus, bez mene ne možete učiniti ništa (Iv 15,5). Mi jesmo pozvani činiti dobro, ljubiti Boga i bližnjega i mi to – hvala Bogu – u određenoj mjeri i činimo. Međutim, uvijek trebamo imati na pameti da sve dobro što činimo jest snagom Božjom. Nitko se ne može hvaliti svojom svetošću. Zato, kada kao kršćani govorimo o poniznosti, to nipošto ne znači da se ponižavamo i obescjenjujemo. Kršćanska poniznost jest realnost, jest gledanje istini u oči: po Bogu smo ono što jesmo, ali u isto vrijeme kršćanska je poniznost velika radost: Bog nas jača u dobru. Tu radost vidimo i u Pavlovom pokliku: Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13).
Prinio jednu jedincatu žrtvu
Govoreći o Kristovu otkupiteljskom djelu današnja poslanica Hebrejima dalje veli: A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu… To je naša vjera. Krist je pravi Bog i pravi čovjek. U poslušnosti svome nebeskome Ocu on je prinio sama sebe na žrtveniku Križa, te po svome uskrsnuću pomirio svijet s Bogom. Njegova smrt i uskrsnuće – kako to velimo, njegovo vazmeno otajstvo jest onaj most koji je u potpunosti premostio jaz između Boga i čovjeka. On je ponovno uspostavio čovjekovo prijateljstvo s Bogom i uzdigao čovjeka još više: od Božjeg prijatelja – kako je to bilo u stvaranju – po Kristovu spasiteljskom djelu čovjek postaje dijete Božje, član božanske obitelji. To je jedinstvena žrtva Isusa Krista. Po njegovoj proslavi i mi smo uzdignuti do nebeskih visina. Ovdje na zemlji nikada nećemo moći razumjeti razmjere tragedije grijeha, kada se čovjek od Boga odijelio, a pogotovo ne možemo dokučiti beskraj Božanske ljubavi i njegova milosrđa po kojemu nas u Kristu uzdiže u svoju obitelj. Mi se tek trudimo slaviti ga i prihvaćati dok slušamo njegovu riječ te ga hvaliti i svojim životom i euharistijom kao najuzvišenijim bogoslužjem. Bog se za nas zauzima, Bog nas k sebi uzima. Veliki ljudi, sveci, koji su puno više od nas razumjeli i ćutjeli bili su puni ushićenja dok su u molitvenom zanosu zahvaljivali Bogu za tako uzvišene stvari. Mističari su upravo bili opijeni Božjom ljubavlju u Isusu. I mi smo pozvani o ovome razmišljati i za neizmjerne milosti Bogu zahvaljivati. Sjetimo se Marije: kada su se pred njezinim očima ostvarivala otajstva našega spasenja, svjedoči sveti Luka, Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19).
Zasvagda usavrši
Današnji odlomak poslanice Hebrejima završava riječima: Jednim uistinu prinosom za svagda usavrši posvećene. Za Isusa veli Pismo da je slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15). Međutim, po krštenju smo i mi suobličeni slici Sina njegova (Rim 8,29), tj. Božjega. Prema tome, mi smo u Kristu doista usavršeni, na nama je Kristov pečat, mi smo se zaodjenuli Kristom (usp. Gal 3,27). Veliko je i nedokučivo naše dostojanstvo. Barem bismo dvoje iz toga trebali razumjeti i prihvatiti. Prvo, doista se ne bismo trebali obazirati na dežurne katastrofičare i vidioce u našim redovima koji nas plaše odmazdom i srdžbom Božjom, sotonom i njegovim papcima, krajem svijeta i propašću ove zemlje. Ta mi smo Božji. Mi smo posvećeni. Mi smo Kristu suobličeni. Mi smo sinovi i kćeri Božje. Drugo, baš zato što smo toliko uzvišeni i počašćeni, trebamo od sebe odbaciti sve što se Bogu protivi i što nas unakazuje, kako nam to lijepo veli Pavao: Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne. Tim ste putom i vi nekoć hodili, kad ste u tome živjeli. Ali sada i vi odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta! (Gal 3,5-8).
To je naš put. Neka nas Gospodin u našim dobrim nastojanjima podrži i jača.
Razmišljanje: Vjera i djela
