Dan hrvatskih mučenika

Dan hrvatskih mučenika

U subotu, 14. rujna 2019. slilo se na Udbinu mnoštvo naroda sa svih strana Lijepe naše. U 8,45 sati počeo je Križni put s Krbavskog polja gdje se dogodio pokolj 1493. godine. Narod se u molitvi penjao prema svetištu, od postaje do postaje. U povorci je i biskup u miru mons. Mile Bogović, pokretač ove velike ideje. Križni put predvodio je vlč. Goran Antunović, župnik u Plaškom.

U 10,30 sati počelo je misno slavlje: nakon križa, bogoslova i ministranata u povorci su veterani nosili spomen kamenje s raznih stratišta za izgradnju Zida sjećanja u Spomen parku pokraj crkve.  Nakon njih dolaze svećenici i biskupi.

       Na početku je svima srdačnu dobrodošlicu zaželio domaći gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić:                       

      „Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, sve vas srdačno pozdravljam: dobro došli u ovo svetište Crkvu hrvatskih mučenika. Ovogodišnja proslava Hrvatskih mučenika poklapa se sa svetkovinom Uzvišenja svetog Križa. Križ je simbol mučeništva, ali i spasenja. Križ se usadio i utkao duboko u ovo mjesto koje simbolizira sva druga mjesta stradanja našeg naroda, a tih mjesta je nažalost, puno. Za križ se ovdje borilo i s njim umiralo. Ali kolikogod izgledalo paradoksalno, taj križ bio je jamstvo opstanka i života. I pored svih stoljetnih stradanja, evo još smo tu. Na ovom mjestu taj križ - simbol pobjede i mira, simbol ljubavi i sebedarja - drži u rukama sveti Ivan Pavao II. prijatelj i zaštitnik hrvatskog naroda. I danas odzvanjaju njegove riječi koje je hrvatskom puku uputio točno prije 40 godina (30. travnja 1979.), na početku svog pontifikata, u bazilici Sv. Petra u Rimu prigodom proslave Branimirove godine: „Papa vas voli“.

       Nisu to bile samo prazne riječi. Tu ljubav pokazao je on i djelima potvrdio, u vremenu kada je našem narodu bilo najteže. Patnju i križ našega naroda nosio je zajedno s nama. Toliko puta intervenirao je i dizao svoj glas tražeći moćnike ovoga svijeta da zaustave krvavu agresiju i stradanje našeg naroda. U to još ratno vrijeme, točno prije 25 godina, došao je u Hrvatsku i pokazao koliko smo mu kao narod pri srcu.

Mi danas čujemo njegov glas koji poziva naš narod da ostane vjeran Isusovom križu jer u njemu je jamstvo naše budućnosti, u tom znaku ćemo uvijek pobjeđivati. Križ je sastavni dio identiteta našega naroda. U domovima ogromne većine naših ljudi križ visi na zidu kao znak pripadnosti, kod mnogih je on i oko vrata kao sigurnost i zaštita; s njim blagoslivljaju svoje domove i svoje živote. S tim znakom kršćani započinju svoj život (krštenje), i taj ih znak ispraća s ovog svijeta, ostaje na njihovim zemaljskim počivalištima kao znak spasenja i pobjede nad smrću. Svi naši Hrvatski mučenici imali su jako iskustvo križa, kako po krvnom stradanju, tako još više po snazi milosti koju su dobivali iz Isusovog križa. Iskusili su križ kao teško trpljenje, ali još više kao izvor božanske snage s kojom su pobjeđivali patnju, zlo, pa i samu smrt.

Oni smrću nisu završili svoje poslanje na zemlji. Njihovo mučeništvo donijelo je našem narodu puno Božjeg blagoslova, a taj blagoslov nam oni i danas posreduju svojim zagovorom kod Gospodina. Zahvalni smo Bogu za njih, ali i za sve mučenike ljubavi i služenja u ovom našem vremenu, za tolike osobe vjere koje u skrovitosti, strpljivosti i tišini nose svoje križeve prikazujući ih Bogu u ljubavi. Njihova prisutnost nam je istinski blagoslov u sadašnjosti i jamstvo Božjih milosti u budućnosti. Molit ćemo u ovoj svetoj misi dragog Boga neka nikada više ne dopusti da naš narod ostane bez ovakvih duša, duša ljubavi i služenja, vjere i predanja.

      Misu će s nama slaviti naši biskupi koje srdačno pozdravljam: riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, dubrovački biskup Mate Uzinić, porečki i pulski biskup Dražen Kutleša, šibenski biskup: Tomislav Rogić, šibenski biskup u miru Ante Ivas, gospićko-senjski biskup u miru Mile Bogović. Posebno pozdravljam predvoditelja današnjeg euharistijskog slavlja mons. Petra Palića, Hvarskog biskupa i tajnika HBK.

Pozdravljam Tomislava Subotičanca, generalnog vikara Zagrebačke nadbiskupija koji dolazi u ime Zagrebačkog nadbiskupa kard. Josipa Bozanića.

 Pozdravljam i Antuna Perčića, generalnog vikara Varaždinske biskupije koji dolazi u ime varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka.

 Srdačno pozdravljam nazočne provincijale redovničkih zajednica:

fra Josipa Blaževića, provincijala franjevaca konventualaca, don Tihomira Šutala, provincijala salezijanaca, fra Ivu Martinovića, provincijala franjevaca trećoredaca, fra Gorana Rukavinu, provincijalnog vikara franjevaca kapucina. Pozdravljam sve nazočne svećenike, redovnike i redovnice i još jednom, sve vas, dragi hodočasnici, kao i sve one koji su s nama uz prijenos Hrvatske radio-televizije.

Molim preuzvišenog oca biskupa da započne Euharistijsko slavlje.

       Biskup hvarski izrekao je sljedeću propovijed:

„Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo u ovoj euharistiji zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“. Ovo mjesto ne kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti.

Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih koji su u našoj povijest dali život za svoju Domovinu svjedoči o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini. Ona se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini s ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku. Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su svoj život dali, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

          Povijest spasenja svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj riječi čuli odlomak iz Knjige Brojeva o iskustvu kušnje nade izabranoga Božjeg naroda.

        Na obližnjem Krbavskom polju, po kojemu je tijekom povijesti smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova. Osjećamo se tužno nad napuštenošću ovoga područja koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu. Dopustimo da nam svijetlo Božje riječi i iskustvo izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani Božji narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko. Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, više smo nezaštićeni te izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jedno je rješenje, ali odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i naša.

Zmije otrovnice, s kojima su se Izraelci morali suočiti, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti: samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno, kako kaže papa Franjo, potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti.

      Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha da će biti kao bogovi, ostaje primamljiva i nama danas, kao i praroditeljima izbačenim iz raja. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i muči te tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti možemo prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje.

Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

       Starozavjetni događaj slika je i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući je. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve poteškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti. Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam.

Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo, u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru Nikodemu: "I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Biskup je na kraju istaknuo da: „ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni. Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.“

Na kraju je biskup Križić zahvalio svima na sudjelovanju posebno predvoditelju Petru Paliću i uručio mu sliku Crkve hrvatskih mučenika. Potom je biskup Križić dao riječ biskupu u miru Mili Bogoviću koji je predstavio projekt Svehrvatski grob. Pjevali su združeni zborovi s prostora biskupije, po vodstvom senjskog zborovođe Ivana Prpića Špike uz glazbenu pratnju s. Tomislave Ćavar, Klanjateljice Krvi Isusove. Na kraju su svi otpjevali himnu Lijepa naša.                                                                     

  s. Robertina Medven

Fotogalerija

Mrežna stranica www.zupa-svjosip-losik.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Korištenjem ove web stranicu bez promjene početnih postavki slažete se s našim postavkama kolačića.

Slažem se