Dvadeset i četvrta je nedjelja kroz godinu. Sveta misna slavlja slavljena su u 9 i 11 sati u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Na svetoj misi u 11 sati imali smo radost krštenja. Sakramentu krštenja pristupio je Luka Devčić. Maleni Luka je sin i drugo dijete Milana i Anite Devčić. Kumovi na krštenju bili su Darija i Duško Miletić. Obitelji čestitamo na daru života i sakramentu krštenja!
Naše praštanje
Ne postoji idealan zajednički život. Različiti kakvi već jesmo, jedni druge svjesno ili nesvjesno povrijedimo. U međuljudskim odnosima tema praštanja predstavlja veliki izazov. Netko zgodno reče: Put od glave do srca udaljen je otprilike 30 centimetara, ali najčešće traje čitav život. To osobito vrijedi za problem praštanja. Dok u glavi razmišljamo, razum jasno kaže da treba oprostiti i tražiti oproštenje. Nijedan ljudski odnos ne može uspjeti bez međusobne spremnosti na praštanje i pomirenje. Ali na putu od glave do srca nalaze se mnoge prepreke. Najčešće su to naša ‘zašto pitanja’.
Prva prepreka glasi: Zašto uvijek moram ja biti taj koji je velikodušan i dobrohotan? Iza takve reakcije skriva se osjećaj (uvjerenje): drugi su egoistični, gledaju samo vlastitu korist.
Zašto bih se ja drukčije ponašao? Protiv ove prepreke pomaže uvježbavanje novoga motrišta: spoznaja da nas drugi prihvaćaju sa svim našim životnim navikama i karakternim značajkama; koji nas vole usprkos naših pogrješaka i zakazivanja; koji su uz nas, iako ih često znamo razočarati. Dakle, zadaća koja pomaže nadići prvu prepreku glasi: osvijestiti da i mi često živimo od tuđe dobrohotnosti i velikodušnosti!
Drugi prigovor na putu od glave do srca glasi: Zar bih trebao pustiti da me drugi iskorištavaju? Ovdje izlazi na vidjelo osjećaj (uvjerenje): ako sam dobar i velikodušan, ispadam naivan, drugi će me izigrati. Ako pokušam oprostiti, sebi štetim. Opet nam pomaže sve vidjeti iz drugačijeg kuta: spoznati da se ljubav i dobrota uvijek isplate! Ja sam na dobitku ako tako postupam. Jer, ako isključivo živim prema geslu: ‘Kako ti meni, tako ja tebi!’ (trgovački odnos) ili: ‘Ti sebi, ja sebi!’ (tolerancija kao ravnodušno susretanje) – tada ne samo što druge čvrsto vežem za njihove grijehe i zakazivanja, već i samoga sebe činim doživotno ovisnim o onome što su nam drugi učinili. Moje ponašanje postaje prisilno i neslobodno. Dakle, moram u sebi osvijestiti da praštanje i velikodušnost daruju nutarnju slobodu i odmak od situacije koja nas je povrijedila.
Naposljetku, postoji i treće zašto-pitanje koje blokira put od glave do srca: Zašto ja moram uvijek učiniti prvi korak? Ako ne preuzmem inicijativu i prvi ne pristupim, drugi neće ništa poduzeti? Zašto ne bi oni prvi pristupili? Dobro se prisjetiti jedne značajne činjenice iz evanđelja: Isus je taj koji čini prvi korak, preuzima inicijativu, ide ljudima ususret. Prisjetimo se carinika Zakeja u čiju kuću Isus dolazi na vlastitu inicijativu; ili, epizodu u kojoj Isus preuzima inicijativu i spašava ženu od kamenovanja. Isus posreduje milosrđe Božje grješnicima tako što sjeda za njihov stol i pripovijeda im o Bogu koji nas bezuvjetno ljubi, pretječe svojom dobrotom, otpušta krivnju i daruje novi početak. Dakle, kada nam je teško učiniti prvi korak, dobro se prisjetiti da svi živimo od milosne, nezaslužene, neuvjetovane ljubavi Božje.
“Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?” (Mt 18, 32) Kako Bog tebi, tako ti drugome! ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našima…’ Pomirenje se događa kada jedni drugima opraštamo. Gdje dvojica ili trojica u njegovo ime tako nešto čine, tu se otvara nebo i svijet se počinje mijenjati. U izravnom odgovoru na Petrovo pitanje Isus izrazom “ne sedam, nego sedamdeset puta sedam” objavljuje da oproštenju nema mjere, da treba opraštati svaki put. “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?” (Sir 28,3).
Razmišljanje: Franjevci-split
