Četvrta korizmena nedjelja

Objavljeno   

Četvrta korizmena nedjelja

Četvrte korizmene nedjelje 27. ožujka misno slavlje u 11 sati predvodio je preč. Mišel Grgurić u suslavlju župnika preč. Luke Blaževića. 

Propovijed preč. Mišela:

Draga braćo i sestre, dok smo prošle nedjelje razmišljali o hitnom (žurnom) pozivu na obraćenje, danas nam Božja riječ govori kako obraćenje rađa radošću. Bog je onaj koji se priklanja obraćenom čovjeku i vraća mu sinovsko dostojanstvo. Mi ljudi skloni smo tome da jednostavno uklonimo iz našega života onu osobu koja nam se zamjerila ili više ne živi po našim mjerama. No pitamo se je li tako u odnosu s nama i Bogom? Je li naš Bog takav da se odriče čovjeka koji je pogriješio? Na prvu možemo pomisliti pa On je Bog i može što god hoće. Ako poželi može svakoga od nas uništiti. Tako su mislili stari židovi. A ISus im donosi, jednako kao i nama danas, prispodobu o milosrdnom Ocu.

Braćo i sestre, Isus s velikom ljubavlju priča priču koju mnogi drže biserom svjetske literature. Ovo je jedna od najljepših i najdirljivijih usporedbi Isusovih: o mladom sinu-propalici. Ovoj usporedbi dajemo naslov „Izgubljeni sin“. Radije bih je nazvao „Milosrdni otac“. Ovo je najčitanija stranica Biblije: tu je opisana nada i utjeha, praštanje i Božje milosrđe bez mjere.

Isus u ovoj usporedbi o milosrdnom ocu govori o dvojici sinova. Mlađi sin, kojega zovemo izgubljenim, napušta očevu kuću zatraživši prije odlaska dio baštine koji mu pripada. On je želio živjeti slobodno, želi živjeti po svome, neovisno. Ali on je upao u grijeh, uludo potrošio novac, izgubio slobodu, jer je postao rob strasti.

Grijeh čovjeku u početku primamljivo nudi radost i sreću svijeta u neograničenoj slobodi. Tako jedno vrijeme traje ta lažna sreća, ali ubrzo se pokazuje sva bijeda i praznina lažne slobode. Grijeh udaljava od Boga. Tu počinje ljudska tragedija.

Sin lutalica i beskućnik ipak u svojoj bijedi uviđa da je sve izgubio i uznemirena savjest počinje raditi i poticati ga na povratak. Savjest je jeka Božjega glasa u našem srcu. Muka u koju je zapao otvara mu duhovne oči.

On donosi razboritu i poniznu odluku: „Ustat ću i poći ću ocu pa mu reći: „Oče sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan zvati se Tvojim sinom. Primi me kao jednoga od svojih najamnika!“ (Lk 15,18-21).

Sin je spoznao svoje grijehe, već ih priznaje i kaje se za njih. Ustao je i krenuo kući. To je trenutak obraćenja. Zanimljivo je što on više nema nade da će opet biti sin, zato što je to dostojanstvo proigrao. Želi biti sluga, zato što zna da bolje nije zaslužio, a i biti sluga u očevu domu mnogo je bolje nego uživati gorke plodove grijeha i lažne slobode.

I, što se događa? Dok je još bio daleko – Isus to posebno ističe – ugleda ga njegov otac. To govori da je otac stalno izlazio iz kuće i dugo gledao kad bi se sin mogao vratiti. Otac je ostao dobar, on ljubi i prašta; njegova se ljubav prema sinu nije umanjila; naprotiv, ljubav je postala još veća, puna očinskoga milosrđa. Ljubav je hranila njegovu nadu, bio je uvjeren, znao je da će se sin vratiti. I dok je sin još bio daleko, opazi ga njegov otac, sažali mu se te mu poleti u susret, pade mu oko vrata i izljubi ga. To je zorna slika našega Boga. On je beskrajno dobri naš Otac. Pravi otac oprašta sinu i prije nego ga zamoli za oproštenje.

Otac se nad njim sažalio, sve mu oprostio i ne da mu da izgovori svoje kajanje nego slugama zapovijeda: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se (Lk 15,22-24). Nastalo je veliko veselje, svečana gozba. Poljupcem mu je rekao: Ti si sin moj, moje dijete, unatoč svemu što se dogodilo. Nije ga ni korio, ni kritizirao. Otac mu je ponovno daro-vao dostojanstvo sina; prihvatio je svoje dijete, neizmjerno sretan što mu se sin vratio. To je slika pravog oca.

U sito vrijeme Isus nam prikazuje i sliku starijeg sina koji je cijelo vrijeme uza svog oca. Taj stariji sin kada je čuo da mu se brat vratio bio je srdit. Nije mu bilo drago što se njegov brat vratio. I žali se ocu da je stalno uz njega a nikada mu ni tele nije dao da se pogosti s prijateljima. No otac ovdje, opet pun milosrđa, želi reći starijem sinu. Sinko sve moje tvoje je. Ti si stalno uza me. I vrjednije je to što si sa mnom nego tele ugojeno. Moja očinska ljubav ti sve pruža a tako i prihvaća tvoga brata koji se vratio.

Vidimo braćo i sestre da grijeh koji je učinio mlađi brat ne umanjuje krivnju starijega koji je ostao kod kuće. Mlađi brat, otišavši od oca, spoznaje svoju krivicu, svoj grijeh i kaje se. A stariji brat, žali nad kajanjem mlađega i u sebi rađa grijeh zavisti zbog povratka svoga brata. Grijeh je poput otrova. Ako uđe u naš krvotok brzo će se proširiti po čitavom tijelu. Zato nam Isus daje danas ovu prispodobu kako bi i nas pozvao da ne ustrajemo u grijehu, da ne odgađamo svoj povratak k Bogu. Bog nas zove da mu se vratimo s zalutalog puta.

I za nas ovo korizmeno vrijeme mora biti vrijeme u kojem ćemo donijeti snažnu odluku, a to je pomirenje s nebeskim Ocem. U svome srcu trebamo reći:“Ustat ću i poći k svome Ocu i reći pogriješio sam“. Ako se već sada na zemlji naučimo služiti s Božjim milosrđem onda ćemo ga zasigurno u vječnosti i uživati. Amen.  

Fotogalerija

Mrežna stranica www.zupa-svjosip-losik.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Korištenjem ove web stranicu bez promjene početnih postavki slažete se s našim postavkama kolačića.

Slažem se