Zajednica vjernika, Crkva, čiji smo i mi članovi, tijelo je kojemu je Isus Krist glava. Stalo mu je do nas i kad nam je teško. Bog bi nam zajedno s pjesnikom mogao reći: sine, kćeri «boli me suza u tvom oku!» Svojim grijesima ne bismo htjeli stvarati rane u tom svetom tijelu čiji smo i mi udovi. Stoga se pokajmo za sve svoje propuste i grijehe u dostojnoj proslavi svetih misnih otajstava naše vjere i spasenja.
«O suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete!» To su riječi proroka Ezekiela čije smo izvješće čuli u prvom današnjem čitanju o oživljavanju Izabranoga naroda, slikom velike poljane ispunjene suhim kostima koje oživljuju na Božju riječ. Prorok Ezekiel djeluje u VI. stoljeću pr. Kr. kad je Izabrani izraelski narod, bio odveden u babilonsko ropstvo i kad im je bio razoren hram u Jeruzalemu. Po Božjim riječima narodu je najavljen povratak u njihovu zemlju. Bog će ih izvesti iz njihovih grobova i svojim duhom oživjeti.
Evanđelist Ivan nas izvješćuje o smrti Isusova velikoga i pouzdanoga prijatelja Lazara, čije ime u prijevodu znači «Bog je pomogao». Taj ga je čovjek sa svojim sestrama Martom i Marijom, toliko puta ugostio i omogućio mu da se odmori i opusti nakon iscrpljujućih pješačenja i javnih nastupa. Izgledalo je da se Isus baš i nije potrudio požuriti, kako bi ga zatekao živoga, već je namjerno zakasnio. Možda ta smrt i nije tolika tragedija, kada pomislimo na toliko pomorenih dječjih života u pobačajima, od gladi, u ratovima i pobunama, na tolike nevino stradale od ruku i najrazličitijih nasilničkih mačeva, kada pomislimo na tolike gorke suze sirota, udovica i ucviljenih majki. Duboko je dno ljudske patnje i velik ocean ljudskih suza, kroz generacije i povijest do danas.
Isus je na neki način dopustio da Lazar umre i u dubokoj tuzi plače. Takav je Bog nad ljudskom patnjom. Zar nije bilo razumnije zlo spriječiti, nego li ga liječiti? Zašto Bog dopušta patnju, trpljenje i smrt? To su vječna pitanje svakoga čovjeka od početka do danas. To je tajna naše vjere i ljudskoga življenja, koju u ovom životu do kraja nećemo razumjeti.
Isus vraća Lazara u život, što je za sve bila neuobičajena radost i događaj. I na našem životnom putu bilo je i bit će toliko teških trenutaka, smrtnih opasnosti i situacija, koje su nam izgledale, ili trenutno izgledaju pogibeljne i bezizlazne. I onda se na jednom sve mijenja nabolje, doživjeli smo Božje proviđenje. Dogodilo nam se nešto divno kada smo se tome najmanje nadali. Došlo je zdravlje, izmirenje, prestao rat u nama ili oko nas, uminula bolest. Uskrisili smo poput Lazara i oživjeli poput suhih i beživotnih kostiju.
Jasno nam je da je Lazarovo uskrišenje uz druga dva primjera, koja su zapisana u izvješćima evanđelista bila izuzetak. Doneseni su nam kao primjeri i potvrda Isusovih riječi, onima koji su njegovi: «Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će.» Kada Lazara vraća u život, Isus nam naviješta kako će trajnim životom obogatiti one, koji mu vjeruju i ljube ga.
Toliko puta u našem životu neće ići i ne ide onako, kako smo zamislili i želimo. Toliko ćemo puta ostati neuslišani u molitvama, koje će nam se zbog neispunjenih želja činiti suvišne i bespotrebne. Ipak ne zaboravimo da to nije što bi nas Bog zaboravio, jer bi mu bilo svejedno ili mu nije stalo do nas. Niti svoga Jedinorođenoga Sina, Bog Otac nije poštedio križa i smrti, ali ga je uzdigao iznad svega bića. Tako i nama Bog za dobro uzima svaku našu strpljivost ili s vjerom podnesenu patnju, jer je po riječima mudraca: «Bol poput gorkoga badema bačenoga uz rub ceste. Kad nakon deset godina prođemo istom cestom, naći ćemo stablo badema u cvatu.»
Isus nas nije došao osloboditi patnje i križa, već nam je primjerom pokazao, kako podnositi križ života. U tom duhu i naš pjesnik, kad govori o smrti s nadom veli: «Smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.» Nakon uskrišenja, oživljavanja i vraćanja u zemaljski život, Lazar je ponovno u obećanoj vjeri i nadi Isusova uskrsnuća umro. Današnji suvremeni svijet u kojemu živimo u medijima kojima smo izloženi ne govori, čak što više skriva bolesne, slabe, neproduktivne i stare, stvarnost i istinu ljudskoga života. Naprotiv kao vječni ideal i životna težnja, napose u reklamama ističe nam se uživanje, snaga, ljepota, mladost. U nesavršenom i prolaznom svijetu, unatoč tehničkom napretku to je svojevrstan krik za vječnim, neprolaznim i besmrtnim.
Nikada se nije čulo da je netko uskrisio mrtvaca osim Bogočovjeka Isusa iz Nazareta, koji je jedini od svih ljudi što su hodali ovom zemljom za sebe mogao reći i djelima potvrditi da je: «Put, Istina i Život!» Jedini je on ostvario iskonsku čovjekovu težnju za besmrtnošću. Nitko drugi - ni Muhamed, ni Buda, ni Konfucije, niti koja svjetska veličina. Sve su to filozofije i putovi življenja, izvijanja ljudskim snagama do Boga i Apsolutnoga.
Stoga svoj život i mladost usmjerimo, mladi kršćanine usmjeri, prema Bogu u pouzdanom predanju u Isusovo vodstvo, makar i po neravnim stazama svoga života, jer: «Bog piše i po krivim crtama našega života», jer «otkada je Isus umro na križu, ne postoji niti jedan križ bez Isusa.» I to napose za nas, koji se zovemo kršćanima i priznajemo Kristovom svojinom, «drugoga puta i nema!» Stoga se mladi kršćanine i kršćanko za Isusa Krista, nemoj ustručavati i stidjeti svjedočiti da si njegov to pokazujući ponašanjem pred kolegama, u školi, na ulici, tamo gdje jesi, jer kako nam Isus obeća: «Tko se mene postidi pred ljudima, postidjet ću se i ja njega pred svojim nebeskim Ocem!»
