Peta korizmena nedjelja

17. Ožujak 2024.

Peta je korizmena nedjelja. Ova nedjelja se još naziva Gluha. S ovom petom korizmenom nedjeljom približili smo se kraju dugačkog korizmenog vremena. Sljedeće nedjelje je već Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje i počinje Veliki tjedan.

Sveto misno slavlje u 9,00 sati predvodio je sužupnik preč. Nikola Turkalj, a misu u 11,00 sati župnik preč. Luka Blažević.

Danas je ujedno i drugi dan župne trodnevne pripreme za proslavu župnog patrona sv. Josipa koji će se dogoditi ovaj utorak.

Isus želi da ga ljudi doista upoznaju

Naravno da Isus, koji je Put, Istina i Život, privlači ljude. Tako je to u svim vremenima. Tada su to bili Grci koji su se o blagdanu Pashe našli u Jeruzalemu. Jeruzalem kao središte židovskog naroda u kojemu se nalazi hram privlači mnoge hodočasnike, ali i turiste iz svih krajeva svijeta. Kada su čuli da je Isus u gradu, o kojemu se na svakom mjestu priča i o čijim djelima sve bruji, oni dolaze i traže: „Htjeli bismo vidjeti Isusa! Pokažite nam ga! Pustite nas k njemu!“ U međuvremenu su našli posrednike koji će im pritom pomoći. Susret s Isusom ne prolazi na onaj uobičajen način: „Oprostite, da se predstavimo. Mi dolazimo iz Grčke, mi iz Dalmacije, mi iz Fenicije ...“ – „O baš mi je drago, ja sam Isus!“ Ne! Ovo nije Isusov način pristupa ljudima. On im se obraća drukčije. On želi da ga ljudi doista upoznaju, ne samo površno po onome što se o njemu priča, nego po onome tko je on uistinu. Zato im se predstavlja na slikovit način: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24).

Pšenično zrno

Pšenično zrno koje umire. To je životni zakon, srodan zakonu ljubavi. U njemu se radi o davanju i primanju, daru i uzdarju, a to se dvoje međusobno uvjetuje. U onolikoj mjeri koliko si spreman darivati svoj život za druge, toliko ćeš i zadobiti život. A tko se zalaže, on se i izlaže. A tko se štedi, ostaje bez izvora života, pa mu život ne donosi ploda. To je Isus želio reći usporedbom o pšeničnom zrnu koje pada na zemlju da umre. Isus je i Veliki svećenik Novoga saveza koji je u isto vrijeme i žrtva pomirenja koju prinosi za spasenje svijeta. Po njemu smo zadobili život jer on je zato i došao da mi imamo život, u izobilju da ga imamo.

Pšenično zrno treba umrijeti! – Nije li to gubitak?! Zar to ne ukazuje na prolaznost, pogreb, raspadanje, rastapanje i smrt. Čovjek za to zaista treba biti spreman. A mnogi ljudi ne žele ni govoriti o smrti jer se u njima buni želja za samoodržanjem, za životom. Pred činjenicom smrti i životnoj prolaznosti u mnogima se javlja strah, posebno kad im se primiče prirodni svršetak. Upravo onako kako zapisa pisac: „Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju“ (Meša Selimović, Derviš i smrt). Ali zar se čovjek ne bi smio barem upitati kakav je to život koji proživiš nekih 70 ili 90 godina, pa na kraju sam sebi moraš priznati kako u svom životu nisi ništa radio, nego se samo bojao; bojao se da ne bi prerano umro. Pa to i nije život, nego samo jadni pokušaj da se kroz život prođe bez gubitaka. A znaš da je život nešto lijepo, puno napetosti. Život je zalaganje, stalna izmjena, priopćavanje i predanje. Uz predanje ide i povjerenje. Jer što siješ, to ćeš i žeti. Ne siješ buduće tijelo, nego golo zrno, recimo pšenice ili čega drugoga, kako kaže sv. Pavao.

Dok sijem, još ne znam što će biti od toga. Ali kada mi netko, tko me ljubi i koga ja ljubim, uvjerljivo kaže da je proljeće vrijeme sijanja, a ono dolazi redovito u svojim prirodnim smjenama godišnjih doba, onda se traži da budem odvažan i sijem. Time omogućujem da iz maloga zrna sjemena nastane nešto više.

A nije lako sijati sjeme. Potrebno je mnogo snage i truda, imetka i života. Ali Isus Krist koji me ljubi pokazao mi je svojim bolom i svojim suzama u svojem predanju kako se to radi. On mi upisa svoj novi Zakon u srce: Ne susteži se! Iskoristi Božje darove u sebi. Neka tvoj život raste!

Što je potrebno znati?

Bog nas potvrđuje sa svime što imamo i što jesmo. On zna za čovjeka i svakoga od nas ljubi sasvim osobno. To je tajna koju čovjek u sebi nosi. To je čudo čovjeka stvorena na sliku Božju. To svakako trebamo znati i zapamtiti kao roditelji i kao odgojitelji. Djeca koja uz nas rastu moraju moći osjetiti onu ljubav koja poznaje Božju ljubav prema čovjeku. Trebaju znati da žive u okružju pravoga mira koji dolazi od Krista. On je mir naš! U tom prostoru naše osobne vjerničke naklonosti i zauzetosti djeca postaju ljudi, ne bilo kakvi ljudi, nego čovječni ljudi. Po majčinoj blizini dolaze do iskustva vrijednosti, a po očevim rukama uče se vjernosti. U zajedničkoj molitvi s roditeljima počinju živjeti u Bogu. Ovaj izvorni mir obitelji jest ono najvažnije što možemo kao roditelji, odgojitelji i učitelji darovati svojoj djeci. Bog nas nosi cijeli naš život; on nam pomaže da na svim životnim putovima, pa i stranputicama, pronalazimo stazu koja vodi njemu, a i nama samima. On je onaj ljubljeni koji nam tiho šapće: „Svake godine dolazi proljeće, vrijeme sadnje i vrijeme sijanja, vrijeme rasta i uzrasta, ne boj se!“ To je glas koji mi snagu daje, zato ću hrabro položiti svoje jedino zrno u zemlju, neka raste i urodi plodom. Amen.

Orači

Oremo tvrdu, prokletu zemlju.

Oruć duboko viđamo kosti

Mrtvijeh, što ubiše ih braća

Zavisti puna, gr’jeha i zlosti

Sijemo sjeme, ljubavi zemlje,

Prevrćuć zemlju prokletu, tvrdu.

Sijemo sjeme. Nekad ga prosu

Hristos na svetom golgotskom brdu.

Iz njeg će niknut stotinu palma,

Ognjenih palma. S bezbroj će strana

Buknuti vatra. Planut će gore,