Današnja svetkovina želi primjer Svete nazaretske Obitelji istaknuti kao uzor svim kršćanskim obiteljima: želi naglasiti važnost vjernosti Bogu i njegovoj volji što predstavlja temelj svakog sretnog obiteljskog života; želi istaknuti ljubav prema životu i spremnost na žrtvu u službi života; želi podsjetiti na ljepotu skladnog odnosa između roditelja i djece, te zajedničku sreću koja iz tog proizlazi. Ta svetkovina je u neku ruku nadopuna Božiću. Ako smo na sam dan Božića usredotočeni na umilno i čudesno Dijete u jaslicama, danas nam Crkva želi pred oči staviti da to Dijete ima i roditelje, da je Bog imao povjerenja svoga Sina „učlaniti“ u ljudsku obitelj i pokazati koliko povjerenja ima u ljude.
Sin Božji u ljudskoj obitelji
Doista, Isus se od samog početka potpuno prepustio zakonu ljudskoga života u obitelji. Rodio se, kao i svi ostali ljudi, u obitelji, u njoj rastao, kroz obiteljski odnos prihvaćao je vjersku baštinu svoga naroda. U krugu svoje obitelji polagano otkriva svoje mesijansko poslanje, ali i njegovi roditelji, vršeći propise Zakona, polagano spoznaju istinu o svom Djetetu. Noseći ga u hram da ga prikažu Bogu, čut će iz usta starca Šimuna da je on „svjetlost na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2,32). Sam Božić je po sebi blagdan obitelji, i želi staviti u prvi plan ispunjenje želja svake obitelji, a to su djeca. Djeca donose radost i sreću, brigu i ljubav, budućnost i bogatstvo neslućenih razmjera, ako su odgojena ispravno. Oni su ne samo produžetak vrste, nego i nastavak našeg življenja na zemlji. Mi kroz njih nastavljamo živjeti.
Samo dvanaest godina poslije, zaslugama svoje obitelji, dogodit će se nešto što će ponovo upozoriti na posebnost toga Djeteta. Marija i Josip, slijedeći vjerski propis svoga naroda, prvi put vode svoga Sina na hodočašće u hram. Otkrivši na povratku da ga nema među suputnicima, pomislili su da se izgubio, ali uskoro će shvatiti da je to pogrešna riječ. On je tamo gdje treba biti, u kući Oca svoga i već urasta u ulogu koju mu je Otac namijenio, uči one od kojih bi on trebao učiti.
Osamnaest godina nakon toga, na početku svoga javnog djelovanja, Isus je sa svojim roditeljima na svadbi u Kani. Tu se ne može oglušiti na molbu svoje Majke, iako joj je prije toga uputio ni malo nježne riječi. Opet se pokazuje kako Isus treba okrilje svoje obitelji, iako ga već nadrasta.
Pitanje Bogu
Neki je vjeroučitelj zadao maloj djeci na vjeronauku da napišu pismo dragom Bogu i da mu, bez ikakva straha i obzira, napišu što osjećaju u svom srcu. Bilo je vrlo zanimljivih pisama. Jedna djevojčica je napisala ovako: „Dragi Bože, hvala ti što si mi dao tatu i mamu. Kako je lijepo imati tatu i mamu! Koliko ti je trebalo vremena dok si to izmislio?“ Zamislite dječje mašte i ozbiljnog pitanja! Kako li bi se s tim djetetom nosili današnji europski parlamentarci i oni koji određuju roditelje po brojevima ili još gore, kako bi se osjećala djeca nemajući mogućnost zagrliti svoju majku ili oca!
Dvije starozavjetne odredbe
Evanđelje donosi Lukin izvještaj o dvije starozavjetne odredbe. Prva: mladi roditelji kojima se rodi muško čedo – jer se preko muških potomaka prenosi vjera – dužni su to čedo „otkupiti“ prigodnom žrtvom u hramu. Druga: majka je nakon poroda muškog djeteta trebala živjeti povučeno 40 dana, a onda se nakon toga „očistiti“ posebnim obredom kako bi ponovno mogla steći pravo uključenja u bogoštovnu zajednicu, te odlaziti u posjet i obavljati ostale poslove izvan obiteljske kuće. Rađanjem djeteta ona je sudjelovala na Božjoj stvarateljskoj moći i zato je trebala Bogu zahvaliti za darovano čedo. Luki je stalo da se Isus očituje ne samo u Betlehemu pastirima, nego i u Jeruzalemu, tj. svetim iščekivaocima Šimunu i Ani, te učenim doktorima Mojsijeva zakona. Šimun i Ana su predstavnici svih pravednika koji „iščekivahu otkupljenje Jeruzalema“ te su ovdje izrijekom spomenuti. Starost je uvijek znak Božjeg blagoslova, a oni su od Boga iščekivali i molili da se ispuni obećanje o Spasitelju. Oboje u hramu služe Bogu iščekujući „utjehu Izraelovu“. Šimun najavljuje da će Marijin sin biti „znak osporavan“, a Mariji, koja će ga odraslog pratiti i podržavati u njegovu mesijanskom poslanju, „mač će probosti dušu“. Roditelji su se divili što se to o njemu govori sve do tog trenutka. Pokušajmo se sjetiti kad idemo nekomu na „babine“ s koliko se pozornosti spremamo i s koliko ljubavi primamo novorođenče i nastojimo mu izmoliti Božji blagoslov i zdravlje, a ovdje nešto što je Mariju zaprepastilo i iznenadilo! Umjesto blagoslova križ i suze! Zanimljivo je malo promotriti ovo dvoje staraca. Starac Šimun je pravednik koji gaji nadu (iščekivaše utjehu Izraelovu), a proročica Ana pripovijeda o Djetetu! Nije li ova baka oličenje tolikih naših baka, strina, teta, susjeda koje tako nadopunjuju roditeljsku blagovijest našoj djeci?
Glasovi koje trebamo u obitelji
Pripovijeda jedan propovjednik svoj doživljaj i oduševljenje: „Pođoh u posjet jednoj mladoj obitelji. Prikradoh se da me ne primijete. Kad u kuhinji zapazim sve njih, četvero mališana, najstariji imaše osam godina. Kao u ekstazi, zaneseni slušahu. Tetka im je, jednim dotada nečuvenim, baršunastim altom, čitala Bibliju mladih. Oduševljeni su slušali i upijali svaku njezinu riječ!“ Takvih osoba i teta i danas trebamo u našim obiteljima.
U središtu današnjeg Evanđelja stoji Isus. On je prikazan, prorokovan, naviješten… od danas počinje skroviti Isusov život „Vratiše se u svoj grad, u Nazaret… a Dijete je raslo, jačalo se i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu…“ i malo dalje će reći: „Napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi…!“ Zar nije to ono što svaki roditelj želi za svoje dijete?! Recept imamo u Svetoj Obitelji pa se ugledajmo na nju i ne zaboravimo da za svoju obitelj uvijek valja moliti… dok je bilo molitve bilo je i blagoslova, a sad treba isključiti tv prijemnike, kompjutere i ostala pomagala i ne zaboraviti na obiteljsku molitvu za blagoslov i uspjeh voljene djece!
Svjetski dan selilaca
Danas se ujedno slavi i Svjetski dan selilaca. Sjećamo se tolikih obitelji koje su raskinute i čiji se članovi nalaze diljem svijeta, dok im roditelji čeznu za njihovom blizinom i srećom. Mnogi su pošli trbuhom za kruhom i u „tuđem“ svijetu ne bi trebali zaboraviti svoga doma i običaja, svoje vjere i Boga. Mnogi žive kao pečalbari bez krova, radeći za kruh i krov nad glavom svojih najmilijih. I Sveta Obitelj iskusila je pečalbu mnogih naših obitelji. Eno je stalno na putu: za popis stanovništva u Betlehem putuje Josip sa svojom trudnom ženom Marijom; bježe u Egipat da od Heroda sklone to divno Djetešce, hodočaste u Jeruzalem… Sveta Obitelj je na svim putovima i bespućima čovječanstva i svakog čovjeka. Po sebi jedna od tolikih, a opet jedinstvena, kao nikoja dosad, no zato ništa manje nego više svijetli kao božanski uzor i ogled svakoj ljudskoj obitelji.
Prazna kutija puna darova
Kao i uvijek do sada, nudim nam jednu lijepu priču na razmišljanje i procjenu što je nama važno i koliko znamo prepoznati da smo u obitelji jedni drugima dar i uzdarje. U predbožićno vrijeme, pa i u razdoblju između Božića i Nove godine, čak i nešto preko toga, kršćani, običavaju darivati jedni druge, ponekad i prekomjerno, trošeći se čak i uz cijenu zaduživanja. Zaboravljaju da je od toga mnogo važnija pažnja i ljubav koje se ne mjere novcem. Malo pred Božić jedna djevojčica, kćerkica jednog uspješnog direktora, dugo je premotavala paketić koji će darivati svojim roditeljima za blagdan. Omatala je kutiju raznovrsnim papirima i vrpcama, kako bi paketić što ljepše izgledao. „Što to radiš?“, prekori je tata. „Potrošit ćeš sav papir koji smo nabavili za darove.“ Djevojčica je ovlaženih očiju stiskala paketić, bližila ga obrazu i zaklonila se u kutak da nitko ne vidi što radi. Na Badnjak, pristupi tati koji je zavaljen u naslonjač čitao novine. „To je za tebe, tata!“, i pruži mu paketić omotan raznovrsnim šarolikim papirima i zlatnim vrpcama. „To je za tebe!“ Otac se raznježio. Prisjetio se da je možda bio pregrub kad ju je neki dan prekorio. Poče oprezno odmotavati vrpce i nježno otvori kutiju. Bila je prazna! Iznenađenje nije moglo zatomiti ljutnju te prekori malu: „I ti si uništila sav onaj papir da bi omotala ovaj prazni paketić?!“ Suze su ponovno navrle na lijepe oči male djevojčice. Ova se branila: „Ali, kutija nije prazna, tata. Unutra sam stavila tisuće poljubaca, za tebe i mamu.“ Otada direktor na stolu svojeg ureda i danas drži rastvorenu kutiju, a kada netko začuđeno primijeti da je prazna, ponosni otac odgovara: „Ni najmanje. Puna je ljubavi moje male djevojčice.“ Neka i naše obitelji čuva i blagoslivlja Sveta nazaretska Obitelj. Amen.
Razmišljanje: Katolički tjednik
