Pete vazmene nedjelje 18. svibnja u našoj župi je bilo svečano. Dvadeset i dvoje djece je primilo prvi put Isusa u svoje srce u maloj bijeloj hostiji.
Svim prvopričesnicima želimo da ljubav i snagu euharistijskog Isusa uvijek nose sa sobom. Također potičemo i roditelje da ih prate na njihovom putu i potiču na odlazak na svete mise.
Hvala vjeroučiteljici Mariji na vođenju župnog vjeronauka i pripremi samih prvopričesnika za ovaj njihov veliki dan!
Svetoj pričesti pristupili su:
- Iva Barić
- Antonija Bešić
- Andrija Biljan Jugović
- Katarina Butković
- Bruno Čustić
- Nenad Hećimović
- Jure Holjevac
- Marijana Ivanišević
- Ivan Jerbić
- Iva Milković
- Helena Orešković
- Mihael Orešković
- Elena Papić
- Anamarija Pavelić
- Ante Starčević
- Lovro Trampuš
- Daniel Trogrančić
- Darijo Jurić
- Željko Jurić
- Josip Božić
- Mihael Žagar
- Sasha Petar Sorić
Kao majka…
Mnoge majke mole za svoju djecu. To im ne može nitko zapovjediti. One to čine u brizi za svoju djecu, iz ljubavi prema njima. Svaka majka želi da je njezinoj djeci dobro. Svaka je majka zabrinuta, ako joj djeci ide loše. Ako je neka majka ravnodušna što će biti od njezine djece, mi osjećamo da to nije u redu.
Roditelji mogu puno učiniti za svoju djecu, ali ne sve. Ostaje puno toga čime oni ne raspolažu, i što ne mogu odrediti. Tu ostaje samo molitva: moliti Boga da on zaštiti djecu, da ih sačuva od nesreće i zla. Moliti znači, sebe i svoje brige povjeriti Bogu, u povjerenju, da on to može izvesti na dobro.
Isus čini, što jedna majka, što roditelji čine za svoju djecu: on moli za nas. Isus zna da neće biti dugo na ovome svijetu. Njegov se kraj približava. On se više neće moći direktno brinuti za svoju “djecu”. Preporuča ih zaštiti Božjoj. On moli za njih. On moli ne samo za one koji su s njim išli, nego i za djecu “svoje djece”. On moli za sve koji će po njima postati Isusovi učenici.
“Ja molim i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene”. Ta riječ pokreće: Isus je i za mene molio! Da, također i za mene! Ne bilo kakvog anonimnog, kao što na primjer mi molimo za “bolesne” ili “izbjeglice” općenito, bez da ih pojedinačno poznajemo. Vjerujem, da je Isus stvarno molio za mene, kao što vjerujem, da je za mene trpio i za mene umro.
Ali je li to moguće? Ja mogu stvarno osobno moliti za jedan dio ljudi, jer ne mogu na pameti imati tisuće prisutnih. Isus je drukčiji: On je utjelovljeni Bog. U svome božanskom znanju poznaje svakog od nas. I vjerujem da je u svome ljudskom srcu svakoga od nas uprisutnio. Ja za njega nisam broj. S apostolom Pavlom mogu kazati: “On, Krist, ljubio me i sebe je predao za mene”.
Što je Isus u tom času oproštaja izmolio za nas od Oca? Njegova najveća briga: da oni, njegova “djeca” i “djeca djece”, svi budu jedno. Strašno je za roditelje kad oni na smrtnom času moraju ostaviti posvađanu djecu. Za Isusa je to velika bol: nejedinstvo njegovih učenika, podjele među kršćanima.
Isus želi da svijet vjeruje njegovoj poruci. Posvađani kršćani čine nju nevjerodostojnom. Sada svi znamo, ako smo pošteni: to pravo, duboko, življeno jedinstvo teško je postići. To zna svaka obitelj, svako društvo, svako poduzeće. To znamo iz politike kao i iz osobnoga života.
Isus stoga moli Boga Oca za jedinstvo koje On s njim živi: “Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi”. On daje samo jedan “tajni recept”, kako uspijeva to jedinstvo. To se zove ljubav. I to doduše ona koja traži više korist drugih, nego vlastitu. Ona se raduje dobru drugih. Nije li to ono što majka čini, kad ona moli za svoju djecu?
Zašto ljubiti bližnje?
Svoje bližnje ljubimo najprije radi vlastita mentalnoga zdravlja. Toliko je toga na našem životnom putu. Ako bismo svemu i svačemu pristupali s nepovjerenjem, bili bismo slični onom psu kojega su zatvorili u labirint obložen ogledalima. Pas gdje se god okrenuo, vidio je suparnika. Počeo je režati i „onaj s ogledala“ režao je na njega. Zatim se nakostriješio da izgleda veći i strašniji, i onaj se preko puta njega nakostriješio. Ovaj zalaje na sebe, i onaj od tamo laje na sebe. Tako je taj prizor izgledao sve strašnije i dramatičnije dok pas nije uginuo od silnoga režanja i neprijateljstva „prema sebi“, a da to i nije htio, niti znao. A da je samo malo zastao, da je mahnuo repom i onaj bi preko puta stao i mahnuo. Tako je često i s nama ljudima. Kada dođemo ispred šaltera, ljutimo se na druge, čak i u bolnici ponekad nema reda niti solidarnosti jer sve hoćemo preko reda. Gradske prijevoze i obrazovne ustanove ne smijemo ni spomenuti. Ako u nama nema dovoljno ljubavi, to je kao da smo krenuli na put automobilom bez goriva ili s lošim gorivom. Pogon našega života je ljubav jer smo od Ljubavi satkani. Znamo da ima i onih osoba koje nisu imale dovoljno ljubavi. Njima pomažemo da se ostvare integrirajući se u društvo. Nije se slučajno Bog zaodjenuo ljubavlju, zapravo se sakrio u nju. Ona je zamamna i privlačna. I nije slučajno u roditeljsku dušu utkao upravo zakon ljubavi. Pogledajmo o čemu je Bog razmišljao dok je stvarao roditelje:
KAD JE BOG STVARAO OČEVE...
Kad je Bog stvarao očeve, započeo je koristeći jedan visoki okvir.
Anđeo koji je stajao pokraj njega reče:
- Djeca su nisko pri zemlji, zašto želiš oca napraviti tako visoka? Neće se moći igrati pikulama bez da klekne, neće moći staviti dijete u krevetić bez saginjanja, a morat će se pogrbiti da bi ga poljubio. Bog se nasmija pa reče:
- Da, ali kad bih ga napravio veličine djeteta, prema kome bi dijete podizalo pogled?
I kad je Bog napravio očeve ruke, one su bile ogromne. Anđeo kaže:
- Velikim rukama će biti nespretno koristiti malene pelene, male gumbiće i trakice za konjski repić. Hoće li moći izvaditi trn iz dječje ručice?
Ponovno se Bog nasmija i odgovori:
- Biti će dovoljno velike da u njih stane sve što mali dječak izvadi iz svojih džepova, a ujedno dovoljno male da njima obgrli malo dječje lice. Tada Bog na okvir pričvrsti duge noge i široka leđa. Anđeo kaže:
- Hoćeš li stvoriti njedra ocu? Bog reče:
- Majka treba njedra, otac treba jaka pleća da bi gurao saonice, da bi držao u ravnoteži dječaka na biciklu, da bi bio oslonac uspavanoj dječjoj glavici. Kad je Bog stvorio najveće stopalo koje je itko ikad vidio, anđeo je rekao:
- Ali, kako će se ova ogromna stopala izvući iz kreveta pred jutro kad dijete zaplače i kako će proći dječjom rođendanskom zabavom bez da sruše dva-tri gosta? I ponovno se Bog osmjehne.
- Bit će dobro - reče - vidjet ćeš. Ova stopala će pomoći malom djetetu koje poželi jahati konjića, ili će otjerati miša iz kućice na stablu, a uvijek će nositi velike cipele koje će biti zabavno popuniti. I tako je Bog radio cijelu noć. Dao je ocu malo riječi, ali snažan glas, oči koje sve vide, a ipak ostaju mirne i susretljive. I napokon nakon malo promišljanja, dao je ocu i suze. Tada se okrenuo prema anđelu i uz osmijeh mu rekao:
- Ne brini. Otac će moći voljeti koliko i majka. (E. Bombeck)
Novost kršćanstva
Do Isusa je zakon pravednosti podrazumijevao uzvraćanje istom mjerom. No, Isus u novoj zapovijedi od nas traži da ljubimo jedni druge kao što je On ljubio nas, čak i neprijatelje, i da hodimo u novosti života. Ovdje moramo zastati i preispitati se koliko smo Isusov zakon ljubavi u sebi izgradili i koliko se u svakodnevnom životu po njemu ravnamo? Sve drugo nam može biti tlapnja ako Isusov zakon ljubavi nismo shvatili i ako po njemu ne živimo. Naime, ne smijemo izgubiti iz vida da Isus ovu zapovijed ljubavi daje kao svoju oporuku u najsvetijem, ali i najdramatičnijem trenutku na posljednjoj večeri, prije svoje muke, „pošto Juda iziđe iz blagovališta“ (Iv 13,31). Po ljubavi smo slični Isusu, a bez ljubavi smo kao Juda.
Kad u srcu nešto osjećamo i od Boga želimo tražiti oprost, On nas već čeka da nam oprosti. Dobro je da znamo u ovoj Godini milosrđa da nas Bog uvijek čeka. Zašto? Čeka nas da nas zagrli, da nam kaže: „Sine ili kćeri, ljubim te.“ Dopustio sam da zbog tebe razapnu moga Sina; to je cijena moje ljubavi. To je dar ljubavi.
Bog me čeka, želi da otvorim vrata svoga srca: uvijek valja osjećati tu sigurnost. Ako bi se pak kod nekoga pojavila sumnja da je dostojan Božje ljubavi, bolje je, jer Bog te čeka takvog kakav jesi. Valja ići Gospodinu i reći mu: „Ti znaš da te ljubim; ili ako se ne osjećam, da mu kažem: Ti znaš Gospodine da te želim ljubiti, ali sam veliki grješnik, grješnica. On će učiniti isto što je učinio s izgubljenim sinom koji je sav novac potrošio na užitke. Neće dopustiti da završiš svoj govor, nego će te ušutkati zagrljajem svoje ljubavi. (Papa Franjo)
Ljubav bližnjem zla ne čini
Ulaznica za nebo je ljubav. Po njoj ćemo biti suđeni i nagrađeni. Toliko smo puta čuli da nije važno samo koliko smo nešto učinili, nego s koliko ljubavi. U vrijeme rata u jednom našem gradu čovjek pravoslavac svaki je dan donosio kruh svom prijatelju katoliku, ali da ga ne bi otkrili, po dogovoru je ostavljao kruh svako jutro u kontejneru za smeće. Ljubav je domišljata. Božanska mjera je ljubav. Ona krije u sebi eshaton. Vječnost će trajati, ali ljubav propasti neće jer je neuništiva i razumljiva. I malo dijete osjeća tko ga voli, i starac i osoba ometena u razvoju. Ljubav svi razumijemo, primjećujemo i želimo. Nema nikoga da ne ljubi, samo je pitanje što i kako ljubi? Ljubiti na Isusov način znači biti savršen. Od ljubavi nikad ne odustajati, pa ni kako veli I. Aralica: „Kad kažu: dušu prodaj,/ Za dušu kupci novce broje,/ Ti cvijetom cvjetaj srce moje./ Kad kažu: ti si bijeda,/ Sudbinu tvoju drugi kroje,/ Ti cvijetom cvjetaj, srce moje./ Što god da kažu, što god da htjeli,/ Sa mržnjom ne daj da te spoje,/ I cvijetom cvjetaj srce moje“ (Duše robova). Po ljubavi božanskoj sva priroda nakon zimskog sna opet se budi i cvate. Sreća da čovjek nema nad tim veću moć, već bi i to pokvario svojim pomanjkanjem ljubavi. Dobro je zato poslušati glas svoga srca i svoje savjesti, glas naših otaca i predaka koji su Isusovu zapovijed s ljubavlju osluškivali. Amen!
