Dvadeset i četvrte nedjelje kroz godinu 14. rujna svete mise su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Također smo slavili Uzvišenje Svetoga Križa - Križevo. Posebno se slavilo još u susjednoj župi Perušić. Križ nazivamo Kristovom slavom i Kristovim uzvišenjem. On je žuđena čaša i dovršenje patnji što ih je Krist pretrpio za nas. Sam Krist kaže da je križ Njegova slava: ''Sad je proslavljen Sin Čovječji i Bog je proslavljen u njemu i još će ga proslaviti.'' I opet: ''Proslavi me, Oče, slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet.'' Ili: ''Oče, proslavi svoje ime. Dođe dakle glas s neba: 'I proslavio sam, i opet ću proslaviti.''' A rečeno je to o slavi što ju je tada stekao na križu. Sam Krist svjedoči također da je križ i Njegovo uzvišenje, jer veli: ''Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi.'' Očito je, dakle, da je križ i slava i uzvišenje Kristovo.
Na svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa sveta nas čitanja potiču da sve svoje ljudske kvalitete usmjerimo prema Bogu i da ih Otac uporabi za svoj plan ljudskoga spasenja. Isus, premda Bog, učinio je isto. Po Očevoj volji, ponizio je sam sebe do te mjere da se ubrojio među razbojnike bivajući razapet na križu. Za nagradu mu je Otac darovao vječno kraljevstvo da vlada nad svime onim što živi, što se miče i što jest.
Makar mu vjera svojski prišaptava da uz Boga nema mjesta strahu, ipak taj teško pobjedivi osjećaj ograničenosti i ljudske nemoći okiva ga i drži u neprestanoj strepnji. A onda kada ga pogodi nedaća, rodbina, prijatelji i vjernici tješe ga riječima da je tako Bog htio..., da je tako Bog dao..., da je to Božja volja i da se valja pomiriti s njome. Međutim, ovakva se utješna priča (ako je uopće utješna) ne poklapa s evanđeljima koja čitamo i koja navješćujemo. Iz evanđelja doznajemo da je Otac poslao Sina da gladan bude nahranjen, bolestan da ozdravi, uplakan da bude utješen pa i mrtav čovjek da oživi uz Isusa. Tako, evanđelja vide u Božjem utjelovljenju velike promjene na čovječanstvu, ali ne samo na čovječanstvu, nego i na prirodi. Božjem se Sinu podlaže sva priroda i pokoravaju svi prirodni zakoni, sile i nepogode. Na kraju, ne podlaže se Sinu samo prirodni, nego i natprirodni svijet kada zlodusi bježe od njega i vraćaju se u svoje nastambe vječne tame. Znači, evanđelja nam svjedoče kako Isusovim dolaskom sve ono što je bilo protiv čovjeka, sada je za čovjeka i sve ono što je vladalo nad njime, sada mu se pokorava i sve ono od čega je strahovao, čega se bojao, što ga je peklo, dušilo i gušilo, sada mu služi zaslugom Isusa Krista. Ali, da bi netko viteški držao Božje koplje, mora se osloboditi okova kukavičluka koji ga sputavaju i svode na čisto ljudsko, vidljivo, materijalno.
Isus i zmija
I u Starome i u Novome zavjetu zmija je prva čovjekova neprijateljica. Prikazana kao utjelovljenje zla, ona je oprečna svemu onomu što je Božje i što mu služi. Tako, Bog i zmija nikako ne idu zajedno. Međutim, danas u evanđelju, Isus se uspoređuje sa zmijom i poručuje nam: Ne bojte se ni zmije jer je pobijeđena. I kao nekoć svoje učenike na putu u Emaus, tako i nas danas vraća u davna vremena Izlaska iz Egipta i podsjeća na događaj koji se zbio u pustinji.
Od straha do oslobođenja
Jedan od najčešćih starozavjetnih termina „jirat-Adonai“ili „strah Gospodnji“moderni teolozi pokušavaju prikazati na različite načine pa ga jedni tumače kao staroizraelski pojam za religiju, drugi kao židovski Zakon ili čak starozavjetni termin za moral ili ćudoređe. Ipak, kakvo god bilo moderno tumačenje, sama terminologija „strah Gospodnji“ govori da je prvotno riječ o strahu.
Stare civilizacije redom su gajile strah prema svojim božanstvima koji se ogledao u prirodnim silama munje, groma, kiše, suše... ili zvjerskoj snazi lava, medvjeda, vuka, ali i otrovnim ugrizima zmije ili škorpiona. Shodno tomu, primitivni ljudi prikazivali su svoja božanstva u liku onoga čega su se najviše bojali ili od čega su najčešće stradavali. Takvim su se likovima klanjali, prinosili žrtve i molili za njihovu blagonaklonost.
U svojim početcima slično se ponašao i izabrani narod. Za svaku svoju nesreću ili pogibao krivio bi Boga, ali bojeći ga se i strahujući od još veće nedaće, kajao bi se za svoje prekršaje, prinosio žrtve i vapio za pomilovanjem.
Iz rečenoga proizlazi da je narodu koji je krivo poimao svojega Boga zaista trebalo pustinjsko čišćenje vjere kako bi spoznao Oca koji spašava, a ne koji uništava svoju djecu. I zaista, Svemogući Bog kroz Izlazak pokazuje narodu da je jači i od velikoga Egipta, da je moćniji i od silnih morskih voda te da je kadar i u ništavnoj pustinji stvoriti kruh i pitku vodu. U Izlasku se Izrael osvjedočio da su njegovu Bogu podložni i narodi koji upravljaju svijetom; da se njegovu Bogu pokoravaju i neosvojive morske vode i nepregledno prostranstvo zlokobne pustinje. Zato psalmist i pjeva: „Izraelov Bog vlada čovjekom, čovječanstvom, prostorom i prostranstvima.“
Međutim, Božji se narod i dalje više pobojavao svojega Boga nego što ga je dušom volio. Taj strah prema Bogu miješao se sa strahom prema Zmiji, neprijatelju čovječanstva od kojega je Izrael strepio od iskona. Stoga, trebalo se dogoditi i ovo sučeljavanje zmije kao simbola zla i Boga koji pobjeđuje svako zlo. Najstariji simbol zlobe i sile što ubija, sada Bog preokreće u silu što oživljuje. Po zmiji od koje su ljudi stradavali, sada ozdravljaju, i to ne ponovnim ugrizima, da se ne bi ispočetka prolazilo kroz istu bol i patnju, nego najobičnijim pogledom, riječju i pokajanjem.
Isus i križ
Mjedena zmija na Mojsijevu štapu i Tijelo Kristovo na rimskome križu upućuju samo na jedno: Ne smrt, nego život. Pa to i jest Isusova poruka današnjega evanđelja kada kaže: „Bog nije poslao svojega Sina na križ da bi uništio svijet, nego da bi ga spasio.“ Drugim riječima, naš Bog nije kao zlobna zmija koja se skriva ispod kamena i pritajena čeka prigodu kako ugristi, otrovati, razboljeti i ubiti. Zmija laže o Bogu kako On preža grješnika da ga kazni. Bog nikada nije vrebao za grješnikom da ga kazni. Još kroz usta staroga proroka Ezekijela poručuje: „Života mi moga, nije meni do smrti grješnika, nego da se vrati sa svojega krivoga puta pa da živi.“
Starozavjetna pustinja je svijet u kojem su vladale zmije i otrovni štipavci, a kroz koji je putovao Božji narod. Isus Krist na križu je zabijeni znak posred toga divljega svijeta. Znak križa koji je do tada sijao otrov u divljem svijetu, što je ujedao i ubijao, sada je identičan znaku što liječi, ozdravlja i spašava preporođeni svijet u Kristu.
Uzdignut iznad zemlje, Isus je vidljiv svima i nikomu tako visok da ga se ne može dotaknuti. Njegov nam je pobjedonosni znak neprestano pred očima: iznad naše postelje, u dnevnome boravku, u kuhinji, na radnome stolu, u automobilu, na poslu, u školi, u crkvi.
Ozdraviti, znači pogledati u križ. Stoga, braćo i sestre, zagledajmo se u križ Kristov i hrabro kroz život!
Razmišljanje: Katolički tjednik
