Tridesete nedjelje kroz godinu svete mise u 9 i 11 sati u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Priprava za molitvu
Iako farizej svoju „molitvu“ započinje zazivanjem Boga, on ne moli, nego je došao Boga informirati o izvršavanju svojih vjerničkih dužnosti. Farizej ispunjava ono što propisi od njega traže i time započinje i završava njegovo shvaćanje Boga i molitve. Prava molitva upravljena je Bogu i samo Bogu bez pitanja o vlastitim zaslugama i samohvalama. Farizej se okreće samome sebi. On se pred Bogom hvali uspoređujući se s drugim smatrajući ih grješnijim. Među sigurnije znakove krive duhovnosti spada visoko mišljenje o sebi u odnosu na druge ljude. Duhovni velikani su nam pokazali kako se oni nikada ne uspoređuju s ljudima, nego svoj život promatraju u odnosu na Isusov. Oholi ljudi gledaju na svoj svijet kao da on obuhvaća cijeli svijet i izvan njihova vidokruga ne postoji ništa drugo. Ograničenost pogleda na ovaj svijet sprječava prodor u vječnost i ne dopušta vječnosti da postane dio sadašnjosti.
Vjernici se u molitvenom životu susreću s mnogim problemima i poteškoćama s metodama, problemima s rastresenošću, nemogućnošću ustrajavanja u molitvi i slabim napretkom u duhovnosti. Ukoliko se želi nadići problem molitve, onda je bitno učiniti nešto na daljnjoj i bližoj pripravi za molitvu. Pod daljnjom pripravom razumijeva se čistoća života u kojoj se svako djelo prinosi Bogu na slavu i ne traži za sebe ništa osim onoga što Bog daje. A, može li nam Bog dati išta što će biti protiv našega dobra? U bližoj pripravi ulaska u sam čin molitve u sebi budimo kajanje zbog toga što smo nesavršeno činili, a to znači učinjena djela bez ljubavi i predana Bogu. Zato se u iskrenu kajanju ne pitamo, poput onoga farizeja, kakvi smo u odnosu na druge ljude, nego kakvi smo u odnosu na svoje postupke Isusa Krista prema Bogu i bližnjima.
Uljepšavanje slike o sebi
Mnogo je i u nama stava farizeja kod uspoređivanja s drugima po raznim osnovama i zanemarivanja iskrenih i otvorenih govora o sebi samima. Najsnažnije je to uljepšavanje slike o sebi u trenutcima susreta s Bogom, pa i u sakramentu pomirenja.
Iako nisam baš sklon koristiti neke priče u kojima se spominje ispovijed, ipak ovo što mi je ispričala jedna karmelićanka nekako mi se toliko svidjelo da moram napisati u govoru o ovoj temi vlastite umišljenosti u svoju svetost. Priča jasno pokazuje kako se domišljaju oni koji se opravdavaju i u svojim postupcima ne traže ono što Bog želi, nego oni sami tumače što je njihov svijet i njihovo razumijevanja života vjere.
Kaže priča kako se jedan čovjek došao ispovjediti i započeo: „Evo, velečasni, ja sam se došao ispovjediti. Nisam propustio nijednu misu, a ni redovitu molitvu. Nisam riječima uvrijedio Boga ni bližnjega. Nisam nikoga ubio. Nisam sagriješio bludno ni mislima, a kamoli djelima. Nisam ništa ukrao. Nikoga ne mrzim. Ništa ne želim što nije moje. Eto, to bi bili moji grijesi.“ Svećenik je sve lijepo saslušao i onda gotovo uzviknuo provirujući kroz prozor na ispovjedaonici: „O, moj, dobri Isuse! Ma, jesi li to Ti meni došao.“
Da, zaista, ovakva ispovijed i slična molitva potvrđuju mišljenje da nisam kao drugi ljudi, ali sigurno nisam onakav kakvim me želi Bog. Bog me želi ponizna s iskrenim priznanjem vlastite grješnosti da bi u nju darivao milost oproštenja.
Molitva grješnika
Molitva carinika započinje istim zazivom Božjeg imena kao i ona farizejska, ali nastavak ove molitve ne usmjerava se na uspoređivanje u odnosu na druge ljude, nego samo na vlastitu grješnost. Takav stav u kojemu se molitelj ne usuđuje prići bliže oltaru, sklanja pogled pred Bogom i pred samim sobom zbog osjećaja vlastite nedostojnosti i grješnosti. Jednako takav osjećaj trebale bi potvrditi riječi prije pričesti da „nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja“.
Carinik govori istinu o sebi i ne umiruje svoju savjest za razliku od farizeja koji je umirio svoju savjest pobožnim praksama kakve traži sljedba kojoj pripada. Savjest ne može umiriti nikakva laž, nego istina o sebi. Zato je carinik opravdan jer je rekao istinu i kajanje ga nije zarobilo, nego oslobodilo da se otvori Bogu i njegovoj milosti zazivanoj riječju „milostiv“. Molitva raskajana grješnika ne pravda se vlastitom pravednošću i izvršavanjem određenih pobožnih vježbi kojima se udovoljava Bogu. Sve što se u raskajanu srcu doživljava, shvaćeno je kao nezaslužen dar milosti koji jedino Bog dariva i ne ovisi o našim djelima. Opravdanje je milosni učinak darovan po milosti Isusa Krista. Do njega dolaze samo oni ponizni koji prigibaju glavu i koljena znajući da stoje pred Bogom živim i da nisu dostojni te ljubavi, ali Bog ih čini dostojnima.
Ponižene oholice
Svakog tko sam sebi pravi propagandu i svoju vlastitu dobrotu stavlja kao vrhunsko mjerilo svojih i tuđih postupaka ugušit će njegova oholo mirna duša. I to osobito kad sebe uspoređuje s drugima. Takvim postupkom farizej zaboravlja da je Isus tražio vjeru u duhu i istini ispunjenu u jednoj i jedinoj zapovijedi: ljubiti. Isus je sve zapovijedi reducirao na tu zapovijed. Ljubav prema Bogu i prema bližnjem čini nas dostojnima podizanja pogleda i srca gore kod Gospodina. Nismo ravni s Bogom da možemo stajati uspravno i oholo. Mi smo stvorenja čije uzdignuće ovisi o Božjoj snazi ulivenoj u nas po zaslugama Isusa Krista. Da bismo ih dobili i bili uzvišeni, moramo sliku o sebi gledati u poniznu zrcalu vlastite nesavršenosti nasuprot Božjoj savršenosti. Time smo oslobođeni brige o tome što drugi misle o nama i lišeni smo potrebe svoje postupke prosuđivati prema tuđim životima. Nama je živjeti s Kristom ovdje i sada da bismo ušli u Njegovu ljubav koja nas čeka na kraju naših dana tamo gdje je Kraljevstvo Božje. Uska su i niska vrata kroz koja ne mogu ohole uzdignute glave, nego skrušena i ponizna srca za koja molimo Gospodina da nam učini po Srcu svome.
Razmišljanje: Katolički tjednik
