Druge nedjelje kroz godinu 18. siječnja svete mise su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Na svetoj misi u 11 sati imali smo radost krštenja malenog Luke koji je postao član najveće zajednice na svijetu - Crkve. Luka je prvo dijete i sin Ive r. Matanić i Mate Furlana. Roditeljima i kumovima kao i cijeloj obitelji čestitamo na daru života i sakramentu krštenja.
Ivanovo svjedočanstvo
U evanđelju nalazimo svečano svjedočanstvo Ivana Krstitelja koji je svojim učenicima pokazao tko im je odsada Učitelj! Nama Krstitelj u današnjem čitanju upravlja riječ: „Evo Jaganjca Božjega!, njega prihvatite, njegovi učenici budite.“ Upravo ovdje saznajemo mnogo više – da je Isus „Sin Božji“! Tu je ispovjeđena vjera prve Crkve i to nakon uskrsnuća, uzašašća, nakon Duhova! Taj Sin Božji ovdje se pojavljuje kao Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta. Isus se solidarizira s cijelim čovječanstvom, sa svakim čovjekom – grešnikom i želi ga spasiti. Isusovu dragovoljnu žrtvu Bog će prihvatiti kao otkupnu žrtvu za grijehe svega svijeta! Zanimljivo je primijetiti da Ivan govori o Isusu kao „prolazećem“ i jedino ga on koji je dugo boravio u pustinji primjećuje, iako je u ovom trenutku uz Isusa mnoštvo svijeta. Jedino je Ivan završio „pokornički fakultet“ kao nekoć prorok Danijel nastojeći moliti se… „u postu, kostrijeti i pepelu“ (Dn 9,3). U toj se školi Ivan naučio susretati s Bogom i naučio ga prepoznavati! Isusa je predstavio – gledajući ga na putu u Jeruzalem (usp. Lk 9,51) – „Evo Jaganjca Božjega, koji odnosi grijeh svijeta!“ Za njega je Isus odmah na početku žrtveno Janje Velikoga petka! I dok su drugi kupovali ili prodavali janjce za žrtvu, Isus idući u Jeruzalem, sam sebe dragovoljno predaje za nas! I mi svojim trpljenjem i cijelim svojim zalaganjem možemo pridonijeti spasenju svih ljudi, osobito onih koje nam je Bog darovao za bližnje. Sv. Pavao pišući Galaćanima kaže: „Nosite teret, to jest jedan drugoga – i tako ćete ispuniti zakon Kristov!“ (Gal 6,2).
Zapostavljeni
Jedan je svećenik, vrijedan i požrtvovan, često radio do kasno. Jednoga mu dana, u kasnim večernjim satima, pade na um lik jedne stare gospođe. Ni sam nije znao zašto se tada baš nje sjetio – starice koja je živjela sama i napuštena, a baš nitko nije brinuo o njoj.
Odlučio je pomoći joj. Iako ni sam nije imao puno, počeo je prevrtati po svojim džepovima, ladicama, čarapama, ispod madraca… Ono što je nakupio, spremio je u kuvertu, s nakanom da će sutra, čim svane, otići na poštu i poslati starici kuvertu.
S unutrašnjim mirom i zadovoljstvom čovjeka koji rado pomaže, nastavio je sa svojim poslom. No, u tom trenutku netko mu pokuca na vrata. „Tko li bi to mogao biti u ovo kasno doba“, pomisli i bez puno razmišljanja krene prema vratima i otvori ih. Pred njim je stajao zamaskirani muškarac s pištoljem u ruci. Uperivši pištolj u svećenika, hladno mu je rekao: „Pare ili život!“
Laganim korakom i s tugom u srcu, svećenik uze pripremljenu kuvertu za staricu, bez riječi ju pruži lopovu i neprimjetno uzdahnu. Lopov pak nestrpljivo zgrabi kuvertu i istrča u mrak, ne ozlijedivši svećenika. Došavši na sigurno, lopov krenu rastrgnuti kuvertu, no odmah mu upade u oči kako na njoj nešto piše. Pogleda ime osobe na koju je kuverta naslovljena i odmah ga poče stezati u grlu i gušiti, te gorko zaplaka. Kuverta je, naime, bila namijenjena njegovoj majci!
U trenutku mu je sasvim bilo jasno da se svećenik u to gluho doba noći prisjetio njegove majke i sada joj šalje novac. Također mu je postalo jasno kako se on svoje majke gotovo nikada ni ne sjeti, nego ju pušta da živi u krajnjoj neimaštini i ostavljenosti. Već dugo, dugo ju nije posjetio… Čak i krade novac njoj namijenjen.
S dubokim osjećajem krivnje i s čvrstom odlukom da će od toga trenutka sve biti drukčije, obrisa suze i vrati se svećeniku. Sada je tražio sakrament pomirenja. Želio se izmiriti i s Bogom i s Crkvom i sa svima kojima je proteklih godina nanosio nepravdu, a posebno svojoj majci.
S mirom u srcu, onim mirom koji se može osjetiti samo nakon iskrene ispovijedi, uze kuvertu i sav sretan otrča svojoj majci, noseći joj pozdrave svećenika. U srcu je nosio čvrstu odluku kako će svakodnevno, koliko god može, ispravljati svaku nepravdu koju je nanosio svojoj majci.
Vratimo se u Očev zagrljaj
Drage sestre i braćo! Koliko je nama potrebno da se prisjetimo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta i vratimo mu se u zagrljaj, zamolimo za oproštenje i prepoznamo da je upravo radi nas otišao na križ, da ga prepoznamo i povjerujemo da i na nas računa, da i s nama takvima kakvi smo želi graditi bolji svijet i svima pokazati da nas voli. On se nas ne stidi, a mi Njega?! Poslušajmo Ivanov savjet i slijedimo ga. Amen!
Razmišljanje: Katolički tjednik
