Srce u središtu navještaja
Evanđelje je nastavak Govora na Gori – Blaženstava, a Isus je predstavljen kao novi Mojsije, zakonodavac. Stavlja se u istu ravan s Mojsijem i govori u Božje ime: „Starima je rečeno… a ja vam kažem!“ Isus na nov i vrlo zahtijevan način tumači prvotnu volju Božju. Oštro se suprotstavlja vjerskom formalizmu i zahvaća u ljudsko srce! Srce je bit ljudskoga postojanja, središte misli i ponašanja. Zakon ljubavi prema Bogu i bližnjemu postaje vrhovni zakon! Danas Isus tumači i zahvaća petu, šestu i osmu Zapovijed. Kršćanin treba „obrađivati“ svoje srce, te svoje vanjsko ponašanje i unutarnji stav uskladiti. Kako navodi Sv. Marko, Isus je vrlo zahtijevan: „Iz srca izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi… sva zla“ (Mk 7,20-23). Zato u središte novog navještaja stavlja ljudsko srce! Tko preobrazi svoje srce prema Isusovim uputama, taj može bez poteškoća u kraljevstvo nebesko.
Zar nismo i sami svjedoci kad nam netko kaže: „Srce si!“, kako se raznježimo i osjećamo ugodno te smo spremni sve učiniti za njega ili nju. Srce je motor koji pokreće ljudsko djelovanje.
Na vratima smetlišta
U prošlim, komunističkim vremenima, znalo se čuti da je govoreno : „Popi, pratri paklom plaše da pokupe što je naše!“ O paklu se vrlo malo govori i propovijeda! Danas Isus čak tri puta upotrebljava ovu riječ „pakao“. Hebrejski se ta riječ kaže „Đena“, a na arapskom je „džennet“ = raj, a „džehennem“ = pakao. Međutim, „Đena“ je uvala, koja se danas nalazi u jugoistočnom Jeruzalemu. To je suvremena četvrt, u kojoj se nalazi gradska uprava. U Isusovo vrijeme, ta uvala je bila određena i koristila se kao smetlište – spominje ju i prorok Jeremija u 9. poglavlju, a živio je u 8. st. pr. Kr. – na kojem je uvijek zaudaralo i gorjelo. Vrata grada koja su onamo vodila zvala su se: vrata nečistoće ili smetlišta. Da bude još gore, to se smetlište pretvorilo u mjesto razvrata i nemorala, neprihvatljivih stvari i obreda kao što su primjerice žrtvovanje djece krivobožačkim izmišljotinama, da bi ih udobrovoljili za nedaće koje su ih pratile. Žrtvovali su djecu, paleći ih žive. Čak su i dvojica judejskih kraljeva (Ahaz i Manasija) žrtvovali svoju djecu na takvu mjestu. Svakom Židovu i stanovniku Palestine, koji je poznavao to i takvo mjesto, bilo je jasno i lako razumjeti zašto Isus govori da je bolje ući bez jednog uda u raj nego s cijelim tijelom u pakao kad je pakao takav. Na takvo će mjesto dospjeti oni koje Gospodin na kraju osudi za sva zla koja su činili na ovom svijetu. I zato nas opominje da pazimo kako živimo i ponašamo se, kako bi izbjegli vječnu osudu i bili pribrojani mnoštvu vjernih i odanih koje Sv. Ivan spominje u Knjizi Otkrivenja.
No, vratimo se na srce po kojem će nas Isus mjeriti i suditi! Naše srce čezne za svojim Stvoriteljem i smirajem u Njemu. Kako bi doživjeli mir u srcu i radost u duši pročitajmo ovu predivnu priču i upitajmo se kakvo je naše srce?!
Najljepše srce
Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim predivnim srcem.
Iznenada se pojavio starac i rekao: „Zašto tvoje srce nije lijepo kao moje?“
Starčevo je srce snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. S nekih su mjesta komadići bili premješteni na druga te nisu potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.
Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem. „Kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićeva?“ Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
„Mora da se šališ“, rekao je, „Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.“
„Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni dali komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Kadikad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada što je istinska ljepota?“, pitao je starac.
Mladić je neko vrijeme uronio u misli, prišao starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićeva srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićeva srca. Mladić pogleda u svoje srce, ne više tako savršeno, ali ljepše nego ikada.
Dragi vjernici! Jesmo li mi spremni od srca darivati jedni druge i razmišljati o Božjoj riječi u svom srcu kako je to Gospa činila? Ako budemo usrećivali jedni druge, obdarivali srcem jedni druge, onda smo na dobrom putu nasljedovanja svoga Spasitelja. Tako neka bude! Amen!
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: T.R. / T.K.
