Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i Gospa Snježna

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i Gospa Snježna

U srijedu 5. kolovoza u crkvi sv. Mateja u Širokoj Kuli slavili smo Gospu Snježnu, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan Hrvatskih branitelja.

Svečanu svetu misu u 10 sati predvodio je vlč. Borna Puškarić (novoimenovani župnik župe sv. Blaža u Zagrebu) u suslavlju s domaćim župnikom preč. Lukom Blaževićem i preč. Nikolom Turkaljem. Prvo čitanje na svetoj misi čitala je Ivana Đapić. Psalam je pjevala Lucija Orešković. a molitvu vjernika pročitale su Lucija i Marta Butković. Misno slavlje sviranjem je animirala Jelena Orešković.

Iza svete mise župnik je predvodio molitvu pokraj spomenika za sve žrtve.


Poslanica msgr. Jure Bogdana, vojnoga ordinarija, povodom proslave
Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta – zaštitnice Vojnoga ordinarijata,
Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja
i 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“, 5. kolovoza 2020.

 
 
     Draga braćo i sestre!
 
1. Molitveni zaziv u naslovu ove naše Poslanice završni je dio Ispovijesti vjere Hrvata katolika. Doista, Blažena Djevica Marija, naša najvjernija Odvjetnica – fidelissima advocata Croatiae – ona kojoj je Bog povjerio na čuvanje svoje najveće blago – svoga jedinorođenog Sina, na najbolji način može sačuvati našu svetu vjeru i sačuvati naš hrvatski dom. Taj nas zaziv u mislima prenosi u veliku Devetnicu proslave jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ koja je započela Hrvatskom marijanskom godinom sada već davne 1975., na spomen 1000. obljetnice našega prvog poznatog i najstarijega marijanskog svetišta, što ga je na Otoku u Solinu podignula hrvatska kraljica Jelena, († 8. listopada 976.). Upravo tu, u Solinu, kulminirala je Hrvatska marijanska godina proslavom održanom 12. rujna 1976. Bio je to dan obnove našega krsnog zavjeta, što ga, naime, divno sabire upravo spomenuta Ispovijest vjere Hrvata katolika: „Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj crkvi. Svoju odluku polažem u Bezgrešno Srce Presvete Bogorodice Marije.“[1] Slobodno prihvaćajući svjetlo Evanđelja na početcima naše hrvatske kršćanske povijesti, to su obećanja vjernosti Bogu i Katoličkoj crkvi na sebe preuzeli naši pradjedovi „kao navještaj slobode i nade“, pa je to „i ostalo tijekom dugih stoljeća kao neka unutarnja iskra u srcima sinova i kćeri našega naroda, te se nisu dali ni od koga do kraja pokoriti, jer se uvijek ponovno budila svijest da su za slobodu ne samo rođeni nego i kršteni“[2].

2. Za spomenuto velebno solinsko slavlje, koje bijaše kruna zavjetne marijanske godine, načinjen je odljev, u srebru i zlatu, Gospina lika iz bazilike našega hrvatskog kralja Zvonimira u Biskupiji kod Knina, dar svih hrvatskih vjernika, koji će pod nazivom Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta, obići i čitavu Domovinu i svijet. Taj je lik Marije, naše Majke, pratio sva slavlja ove velike devetnice koja su zatim uslijedila: proslavu devetstote obljetnice Dmitra Zvonimira održanu 17. rujna godine 1978. upravo iznad ruševina one crkve u Biskupiji kod Knina koju je ovaj hrvatski kralj i podigao kao katedralu „hrvatskoga biskupa“, a gdje je i pronađen taj dragi nam najstariji Marijin lik u hrvatskoj umjetnosti. Sljedeće je, 1979., „Branimirove godine“, pratio ovaj Gospin lik i prvi susret Hrvata hodočasnika iz cijeloga svijeta s novoizabranim „Papom iz daleke zemlje“, s papom Slavenom, Ivanom Pavlom II. koji nam je tada, 30. travnja, u Rimu, poručio: "Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja."[3] Bio je to  najljepši uvod u glavnu postaju jubileja koja se 12. rujna te iste godine održala pokraj staroga hrvatskoga kraljevskog gradića Nina povodom obljetnice dragocjene izmjene pisama iz 879. između pape Ivan VIII. i hrvatskoga vladara Branimira, a u kojima ovaj Papa Hrvatima potvrđuje pravo na samostalnu državnost i na vlastite biskupe. Tu je prvi put izmoljena i ona draga nam molitva, taj „Ninski zavjet“, utisnuta i na zavjetni ninski križ, a koja nas i danas obvezuje: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu misu.“ Konačno, slavlje „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, taj hod od našega marijanskoga solinskog prasvetišta do našega sadanjega nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici, hod koji je veliki i sveti Ivan Pavao II., nazvao „velikom milošću i razlogom trajne zahvalnosti Božanskoj providnosti, koja je hrvatski narod – prvi od slavenskih naroda – izvela iz tmina poganstva i privela svjetlu prave vjere“[4] , zaključen je 8. i 9. rujna 1984. Nacionalnim euharistijskim kongresom Crkve u Hrvata, kao završnim činom jubilejskih slavlja.

3. Nad svim tim bdio je svojim blagim pogledom i svojim na molitvu uzdignutim rukama dragi lik naše Majke Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog zavjeta. Njoj u čast, i kao trajni spomen na ove važne događaje,  hrvatski biskupi posvetili su prvu nedjelju koja u mjesecu u rujnu slijedi poslije blagdana njezina rođenja. Sve je to bio snažan i hrabar molitveni vapaj tada zarobljenoga i obespravljenoga naroda kojemu se odricalo ne samo pravo na temeljnu vjersku i nacionalnu slobodu, nego i pravo na vlastito ime, na ime njegova jezika, uopće, pravo na njegovo vlastito mjesto pod ovim Božjim suncem. Bio je to duboki, Bogu upravljeni uzdah duše naroda okovanoga u ledenu šutnju, i to malo nakon kratkoga proplamsaja njegovih nada u „Hrvatskome proljeću“, nada, naime, za obnovom svojih nacionalnih prava i sloboda, skršenih zatim i zatočenih u brojnim tamnicama bezbožnoga režima, zajedno s mnoštvom progonjenih njegovih sinova i kćeriju. Taj vapaj i taj uzdah našega naroda, tada, u svakom smislu podjarmljenoga, ali snažno duhovno ujedinjenog, čvrsto smo uvjereni, Gospodin je uslišio samo koje desetljeće kasnije, kada smo, s njegovom pomoći, izborili i obranili slobodu i vlastitu samostalnu državu, u velikoj zajedničkoj žrtvi koju smo podnijeli i svi mi u Domovini i naša braća i sestre diljem svijeta. Duh zajedništva velike jubilejske devetnice „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ koji nas je nadahnuo u onim teškim, u onim „olovnim“ godinama, pripravio je, jednako smo tako čvrsto uvjereni, duh našega zajedništva i naše pobjede u Domovinskome ratu!

4. Naša Vojno-redarstvena biskupija na poseban način je povezana s Gospom Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta: ona je njezina zaštitnica, njezin lik krasi kapelu u našem sjedištu u Zagrebu, njezin blagdan naša biskupija svake godine na poseban način slavi, i to 5. kolovoza, kada sav hrvatski narod slavi i Dan pobjede i Dan Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Gospa Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta utisnuta je ne samo u naše znakovlje nego, još više, u naša srca. Tako, svaki put kada se svojim pogledom ili svojom misli zustavimo kod toga dragoga nam našega najstarijeg Gospina lika, svaki put nam iz srca naviru riječi divne: „Najvjernija Odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!“ Željeli bismo da ova molitva postane svakodnevnim, čestim zazivom svakoga hrvatskog vojnika i svakoga pripadnika hrvatskih redarstvenih službi, kao i svake osobe zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske, te članova njihovih obitelji, među kojima i za koje naša vojno-redarstvena biskupija vrši svoje poslanje. Jednako tako željeli bismo da svi oni, da svi mi, izvršavamo naš „Ninski zavjet“: da dnevno molimo i nedjeljom slavimo svetu misu.

5. Draga braćo i sestre! Svi znamo: Ono što je dragocjeno, čuva se! Gospi smo povjerili ono što nam je dragocjeno: našu svetu katoličku vjeru i naš hrvatski dom. I jedno i drugo su nam neizrecivo dragocjeni i dragi. Po sv. krštenju smo od Crkve primili vjeru i novi život u Kristu.[5] I baš tu vjeru, „što smo je od Crkve primili, brižno čuvamo. Kao kakvo dragocjeno blago, zatvoreno u vrsnu posudu, vjera se po djelovanju Duha Božjega neprestano pomlađuje te čini da se pomlađuje i posuda koja ga drži“ – uči nas Crkva.[6] To naše blago, dragocjeno i uvijek jednako mlado, isto je ono koje su naši pradjedovi primili u onome „vrelu koje prima nemoćne da ih vrati prosvjetljene“, kako stoji napisano na krstionici kneza Višeslava,[7] isto je ono koje je svatko od nas primio u krsnim zdencima u trenutku krštenja. Isti je krst i ista je vjera u Krista Gospodina, isto je „spasonosno ispovijedanje vječnoga Trojstva“, ali je ista i obveza njihova svakodnevnoga osobnog i javnog, životnog svjedočenja, kao i svjedočenja vjernosti Katoličkoj crkvi. To je naš prvi i temeljni izazov i obveza. Upravo to smo povjerili Gospi, našoj najvjernijoj odvjetnici i Majci našega Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Drugi je pak naš temeljni izazov i obveza onaj što se odnosi na naš hrvatski dom. I njega smo povjerili Gospi. Valja nam se osobno i zajednički skrbiti za taj dom, za našu lijepu domovinu Hrvatsku. Hrvatska danas, u trenutku golemih neizvjesnosti koje zahvaćaju cijeli svijet i ulijevaju nam strah pred vrlo neizvjesnim sutra, čini nam se, više nego ikada treba sklada i jedinstva. Baš danas nam s tim u vezi  tako snažno odjekuju riječi sv. Ivana Pavla II. što ih je izrekao u svojoj Propovijedi na svečanoj sv. misi za obitelji u Rijeci, 8. lipnja 2003.: „Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade! Budite narod koji moli: “Od sva četiri vjetra dođi, Duše, i dahni u ova trupla da ožive” (Ez 37,9). Budite narod koji vjeruje u Riječ, koju nam je dao Bog i koja se je ostvarila u Kristu: “I Duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim” (Ez 37,14).“[8]

6. Draga braćo i sestre, budimo narod nade, budimo narod koji moli, budimo narod koji vjeruje u Krista Gospodina, Riječ Božju koja je tijelom postala. Ne mirimo se s umorom i s predajom pred tijekom zbivanja. To je, uvjereni smo, lijek za našu rascjepkanost i podijeljenost, i za ono veliko nezadovoljstvo kojemu u našoj Domovini svakodnevno svjedočimo. U tome će nam Blažena Djevica Marija biti sigurno utočište i pomoć. Ona je, kako nam je to papa Franjo ovih dana snažno posvijestio, i Majka milosrđa, i Majka nade i Utjeha selilaca.[9] Da bismo kao putnici u svome hodu ovim vremenom i ovim prostorom vidali rane koje nas i kao pojedince i kao društvo duboko tište, itekako smo potrebni i milosrđa i nade i utjehe! Ona će nam sve to najbolje izmoliti, najuspješnije posredovati. Molimo se zato njoj, našoj Majci, Gospi našega Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta:

„Daj, Majko, milosti puna, da po Tvom zagovoru oživi Crkva i domovina. Daj da se sakupi sve što je rasuto, da se osvijesti sve što je zaboravljeno, da iz vjerne i teške prošlosti izraste vjernija i svjetlija budućnost. Bila si Majka naše Crkve i našeg naroda u stoljećima kad smo se kao narod i kao Crkva rađali; bila si nam utočište u krvavim vremenima kad smo izdisali pod udarcima; bila si stijeg naših pobjeda i stalan poticaj naših obnova. Majko naše prošlosti, budi i Majkom naše sadašnjosti i budućnosti. Amen.“[10]

Draga braćo svećenici, pomoćnici i djelatnici, koji ste u poslanju i službi Vojne biskupije, svima vama, poštovani i dragi djelatnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, vama, hrvatski branitelji, napose, vama, poštovani i dragi vjernici u mirovnim misijama po svijetu, želim blagoslovljenu ovogodišnju proslavu Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, zaštitnice našega Vojnog ordinarijata!

Fotogalerija

Mrežna stranica www.zupa-svjosip-losik.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Korištenjem ove web stranicu bez promjene početnih postavki slažete se s našim postavkama kolačića.

Slažem se