Dvadeset i osma je nedjelja kroz godinu. Sveta misna slavlja u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku slavljena su u 9,00 i 11,00 sati. Oba misna slavlja predvodio je župnik preč. Luka Blažević. Na misi u 11,00 sati imali smo radost krštenja malene Jurje Prša. Jurja je kći Jurice Prša i Ane-Marije r. Butković. Kumovi na krštenju bili su Robert Prša i Kristina Prša. Obitelji i kumovima čestitamo na daru života i sakramentu krštenja.
Univerzalnost poziva
Starozavjetni prorok Izaija u prvom čitanju (Iz 25,6-10a), puno stoljeća prije Krista, zna da Božji poziv nije upućen samo Izraelu, nego svim narodima. On naviješta da će Bog obdariti sve ljude, a poglavito one koji su potlačeni, ali su vjerni svom pozivu. Bog takvima sprema gozbu i zauvijek će utažiti njihovu glad za kruhom, nadom i srećom.
Isus u današnjem Evanđelju (Mt 22,1-14) razvija Izaijinu prispodobu o svadbenoj gozbi te pred svoje slušatelje izvodi kralja koji priprema gozbu, sina čija se svadba slavi te uzvanike – prvopozvane i drugopozvane.
Zašto Isus Kraljevstvo nebesko uspoređuje sa svadbenom gozbom? Zato jer je svadbena gozba u pravom smislu riječi znak veselja i otkupljenja kojega nam je Krist darovao. Svi su na tu gozbu pozvani. No, iz prispodobe je vidljivo da je to svadba s neočekivanim iznenađenjima koju svojim neodazivom priređuju oni čiji dolazak kralj radosno očekuje.
Očito je da se Isus obraća svojim suvremenicima i sunarodnicima koji su sebe smatrali prvim uzvanicima. No, unatoč tome uvjerenju, oni se slabo odazivaju.
Na prvi poziv kraljevih slugu uzvanici se, kako vidimo, jednostavno ne odazivaju. Ne ispričavaju svoj izostanak: jednostavno ih nema. Ignoriraju poziv. Možda misle da će njihov neodaziv biti zaboravljen ili čak neće biti ni uočen. Svakako ne razmišljaju u posljedicama svoga postupka.
Tri vražićka
Možda je i njih zaveo sladunjavi glas iz ove priče kako se sve može odgoditi, a na kraju i zaboraviti:
„Jedna drevna legenda priča o tome kako su tri vražićka, jednoga dana, došla na zemlju naukovati. Dogovorili su se sa Sotonom, vrhovnikom svih vragova, o svim planovima kako će napastvovati ljude i odvući ih u propast.
Prvi naučnik reče - Ja ću ljudima dokazivati da nema Boga.
Sotona mu odvrati - Dokazivanjem ćeš malo koga pridobiti za nas. Ljudi slute da Bog postoji. Skloni su u svom srcu vjerovati u Božju opstojnost. To im nećeš nikada iščupati iz srca.
Drugi naučnik reče - Ja ću ljudima govoriti o tome da nema pakla i da se nitko ne mora bojati kazne za voje grijehe.
-Na taj način jedva da ćeš koga dovesti u zabludu - reče Sotona. Mudri su ljudi oduvijek znali da postoji pakao i da svako zlodjelo povlači za sobom kaznu!
Treći naučnik prozbori - Ja ću ljude uvjeriti kako se sve to može odgoditi. Zapravo, kako se sve što se ovdje i sada čini odlaže u tako daleku vječnost da se na kraju i zaboravi.
-Ti ćeš biti pravi! Primi se posla! - zadovoljno će Sotona. Mnoge ćeš zavesti. Tisuće i tisuće će pasti u naše ruke!“
Isprika „Ima vremena“
Možda se u njima i sami možemo prepoznati?! Ne tješimo li se prečesto upravo mišlju kako još ima vremena!
No, kralj ne odustaje. Šalje druge sluge istim uzvanicima. Nada se da će ovoga puta naići na njihov odaziv. No, sada uzvanici demonstrativno pokazuju da se ne žele odazvati. Više ne kriju svoje nakane.
Jedni odlaze za svojim poslom. Imaju preča posla i nemaju vremena za gubljenje. Postavili su sebi drugačije životne prioritete i od njih ne odustaju. Danas je tako moderno reći – nemam vremena! Rijetko ćemo susresti čovjeka koji će nam reći da se odmara. Jer, odmarati je kao nekakva sramota, gubljenje vremena kojega tobože nikad nema dovoljno, baš kao u ovoj priči:
„Poglavica na jednom otoku daleke Oceanije priča o Europljaninu:
Papalagi je uvijek nezadovoljan. Optužuje Velikog Duha što mu ga nije izdašnije rasporedio. Da, on krivi Boga, i njegovu mudrost pa svakog dana dijeli i razdjeljuje vrijeme po nekom svom zamišljenom planu. Reže ga, kao da je vrijeme kokosov orah. I svim dijelovima nadijeva imena: sekunda, minuta, sat... Treba šezdeset minuta, sekundi još više, da mine sat. U Europi ima malo ljudi koji imaju vremena. Možda nitko. Zato svi trče životom poput kamena što se kotrlja. U hodu svi zure u tlo i lamataju rukama da se što brže nekamo proguraju. A kamo? Zaustaviš li nekog prolaznika, povikat će:
- Što mi smetaš? Nemam vremena! Gledaj da svoje što bolje iskoristiš!
Ponašaju se tako kao da je hitar čovjek vrjedniji od onoga koji sporo napreduje.
Vjerujem da im vrijeme migolji – poput zmije – iz mokre ruke, baš stoga što se previše stišće. Ne žele doći k sebi. Papalagi uvijek lamata i grabi svojim rukama sprijeda i straga, nije naviknut na mir; da se izloži suncu, vjetru, kiši... vremenu koje teče, pjeva i govori.
Jer vrijeme je tiho i mironosno; voli tišinu i široki prostirač na mahovini. Papalagi nije upoznao vrijeme, on ga ne razumije i to ga muči.“
Bog ne odustaje
Ne prepoznajemo li i sebe u njima? Koliki će i danas reći da nisu mogli doći na nedjeljnu misu jer nemaju vremena. Iz istog razloga ne stignu se barem kratko pomoliti, provesti vrijeme u krugu svoje obitelji, posjetiti nekoga. Budimo iskreni! Po našim velikim gradovima i ove nedjelje bit će puni brojni tržni centri, koji jednostavno postadoše nedjeljni hramovi i tolikih koji se diče kršćanskim imenom. Mnogi će i danas dan provesti ispred kojekavih ekrana koji nas opsjedaju sa svih strana. Kralj poziva uzvanike na gozbu, a oni nemaju vremena.
Skupina uzvanika ide korak dalje od jednostavnog ignoriranja poziva. Ubijaju kraljeve sluge. Znaju veoma dobro o kome se radi, ali iz njihova postupka je očito da žele živjeti bez kralja i biti gospodari nad drugima.
Povijest se ponavlja u tolikima koji su ubijali i ubijaju Božje proroke kako bi bez Boga živjeli i umjesto Boga drugima gospodarili. Ne prepoznajemo li svakodnevno one koji to čine na tako perfidne načine? Sladunjavo nam se uvlače pod kožu i šapću: „Hoću samo tvoju dušu!“ Dovoljno je posegnuti za nekim od brojnih sredstava društvenih komunikacija kako bismo se u to uvjerili. Toliki nam na ovaj ili onaj način dovikuju - ja sam tvoj Bog! Ja sam onaj koji određuje što je dobro, a što zlo.
Iz Isusove prispodobe je vidljivo da će svadba unatoč svemu biti slavljena. Jer, kralj ne odustaje. Poziva druge kad ga već odbiše „uzvanici koji ne bijahu dostojni“.
Bog poziva ljude iz svih naroda, čak i one zle. Ipak, na svadbu može ući samo onaj koji se hoće promijeniti, odreći se svoga zla i zaodjenuti se novom odjećom milosti. Svadba će se slaviti s nama ili bez nas. Isus je na to upozorio svoje sunarodnike, a danas na to upozorava i svakog od nas.
Sv. Augustin kaže: „Bog je tebe stvorio bez tebe, ali te ne može spasiti bez tebe!“
Dakle, ulazak u Božje kraljevstvo nije pravo koje smo stekli, već djelo milosti na koje svatko od nas treba odgovoriti. Molimo Duha Svetoga da budemo među onih 'malo izabranih'.
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Tomislav Ratković
