U nedjelju 12. travnja svete mise su slavljene u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Drugu nedjelju po Uskrsu zovemo još Bijela nedjelja jer su novokrštenici u starije vrijeme nosili bijele haljine u znak krštenja od uskrsne noći kada su bili kršteni pa do nedjelje nakon kada su ih skidali. Ovu nedjelju zovemo još i Nedjelja Božanskog milosrđa.
Iako se današnja nedjelja pučki naziva Mali Uskrs, svaka je nedjelja „veliki“ Uskrs, a posebno današnja Druga uskrsna – Bijela nedjelja ima svoje teološko-povijesno značenje. Primjer su nam novokrštenici koji su na euharistijsku gozbu dolazili u bijelim haljinama. Vodila ih je ljubav prema Kristu u kojeg su povjerovali i za kojeg žele živjeti. To je i naš put, smisao i život. Bitna značajka Uskrsa jesu Isusova ukazanja – da je živ, zatim molitva i zajedništvo učenika s Marijom, Isusovom Majkom. Isusa ništa nije moglo zadržati u grobu: ni ljudske spletke, izdaje i prijevare, ni slabosti i nesnalaženja učenika, ni kukavičluk vlastodržaca, ni mržnja protivnika. On je živ! Sve drugo je tlapnja. Jedino Njega svjedočiti i za Njega živjeti ima smisla. Bez toga će sve završiti u grobu. Toma apostol nam je znak i primjer kako se treba riješiti sumnje i nevjere – pristupiti Isusu, dotaknuti mu rane, a onda dopustiti da On dotakne nas i naše rane. Tada nastaje praštanje, mir, zagrljaj i radost. Pokopajmo najprije svoje grijehe, mržnju, nevjeru i druge slabosti, a neka po ovoj uskrsnoj misnoj žrtvi u nama oživi vjera. Poput Tome poklonimo Isusu svoju nevjeru i rane, a zauzvrat primimo od Njega milosrđe i mir.
„Ostvarujući svoj poziv u svijetu“, rekao je Sv. Ivan Pavao II., „vjernici svjetovnjaci mogu ostvariti svetost ne samo djelatnom zauzetošću na korist bijednih i potrebnih, nego i radom na prožetosti društva kršćanskim duhom preko ispunjenja svojih strukovnih dužnosti i svjedočanstva uzorna obiteljskog života. Mislim ne samo na one koji zauzimaju čelne položaje u društvenome životu, nego na sve koji uspijevaju svoju svagdašnjicu pretvoriti u molitvu, postavljajući Krista u središte svoje djelatnosti. On će sam sve sebi privući utažujući njihovu 'glad i žeđ' za pravednošću (usp. Mt 5,6)“, Ivan Pavao II., Ustanite, hajdemo!
Najsvetija istina
Ovako nam je ovaj sveti Papa ukratko opisao uskrsnu zadaću: „prožeti društvo kršćanskim duhom preko ispunjenja svojih dužnosti i svjedočanstvom uzorna obiteljskog života“. Imamo li u vidu da je ovaj Papa ustanovio Nedjelju Božanskog milosrđa, ali i sam na tu svetkovinu prešao u vječnost, možemo se osvjedočiti kako je Bog potvrdio ono što je on naučavao i živio. Slično će u svojoj oporuci napisati i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić: „Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost, pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju ljubavi ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našega postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenoga prijelaza i susreta s Božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na Zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno!“
Tako nam dvojica suvremenika ostaju kao znak i primjer življenja cjelovitog pologa vjere i uskrsne nade. „Kako neobično ovaj svijet treba Božje milosrđe“, rekao je Ivan Pavao II. za vrijeme posvete svetišta Božanskog milosrđa u Krakovu 2002. „Iz dubine ljudske bijede diže se glas za milosrđem iz svih dijelova zemlje. Gdje vladaju mržnja i želja za osvetom, gdje su ratovi prouzročili smrt brojnih nevinih ljudi, svuda je potrebna milost milosrđa da bi se smirilo ljudsko srce i donijelo mir. Tamo gdje se ne poštuje život i sami ljudi, tu je milosrdna ljubav potrebna u svjetlu koje će doći na vidjelo neopisiva vrijednost svakog čovjeka. Potrebno nam je milosrđe da bi svaka nepravda bila dokrajčena sjajem Istine.“
Sumnjičavi Toma u zagrljaju Uskrsloga
Prema predaji, smatra se da je Sv. Toma naviještajući Kristovo evanđelje stigao čak do Indije. Tamo se i danas dio vjernika, njih oko 750 000 u četiri biskupije ponosno naziva „Tominim kršćanima“, a kod mjesta Sveti Toma od Majlpura nedaleko od Madrasa nalazi se i križ iz 7. st. za koji se vjeruje da označava mjesto mučeničke smrti Sv. Tome apostola. Tako Toma nije samo riječima ispovjedio vjeru u Uskrsloga, nego je i životom i smrću posvjedočio za Njega. Sv. Augustin će reći da je Toma „gledao i dodirivao čovjeka, no ispovijedao je svoju vjeru u Boga kojega nije ni gledao ni dodirivao. Ali, ono što je gledao i dodirivao vodilo ga je prema vjeri u ono u što je dotada sumnjao.“ Jesu li u pravu oni koji misle da „za našu vjeru više koristi Tomina nevjera, nego vjera ostalih apostola“? Njima pripada i priznati teolog Szentmártony kad citira one koji to smatraju pozitivnom okolnošću: „Dobro je da Toma nije odmah povjerovao, tako barem imamo jedan snažan dokaz da apostoli nisu imali priviđenja.“ Ipak, Isus nije pohvalio Tominu nevjeru, nego vjeru onih koji nisu vidjeli, ali su povjerovali.
Jesmo li to mi? Trebali bismo biti. Isus nema drugih apostola danas. Ako mi zatajimo, umanjit će se doseg i jačina Radosne vijesti. Zato je čudno kada mi u našim zajednicama stavljamo sporedne stvari kao nepremostivi jaz nasuprot iskrenom i radosnom življenju i svjedočenju uskrsne pobjede. Ne smijemo ne primijetiti ni Tomin izostanak sa zajedničkog sastanka s apostolima, kao i one dvojice učenika koji žele otići što dalje da zaborave na svoju „prevarenost“. Nemamo kamo pobjeći kad je teško. Isus je prvi mogao pobjeći, ali tada ne bi izvršio volju Očevu i spasenje čovječanstva. Ali ako ne možemo u stopu slijediti Isusa, barem slijedimo Tomu apostola.
O njemu je u svojoj katehezi srijedom papa Benedikt XVI. godine 2006. govorio na temu: Apostol Toma - uzor vjere za sve kršćane, ne vrednujući samo ovaj trenutak Tomine nevjere, nego ističući i raniju Tominu suradnju s Isusom, primjerice u Betaniji kod Lazarova uskrišenja kada Toma potiče i druge: „Hajdemo i mi da umremo s njime“ (Iv 11,16). I na Posljednjoj večeri kada Isus najavljuje svoj odlazak govoreći im da oni znaju Njegov put Toma hrabro progovara: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ (Iv 14,5). On se, zapravo, ovim pitanjem, kaže papa Benedikt XVI. stavlja na vrlo nisku razinu razumijevanja; no te riječi pružaju Isusu priliku da izgovori slavnu definiciju: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14,6). Tako je ova objava otkrivena ponajprije Tomi, ali ona vrijedi za sve. „Svaki put kad čujemo ili čitamo ove riječi možemo se mišlju staviti uz Tomu te zamisliti da Gospodin govori i nama kao što je govorio njemu.“ Amen.
Razmišljanje: Katolički tjednik
