Dvanaeste nedjelje kroz godinu misna slavlja slavljena su u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Strah u životu kršćanina
Ima li strah mjesta u životu kršćanina? Može li kršćanin biti imun na njega?
Kršćanin je čovjek koji bi koračajući kroz svoje svakodnevlje trebao prepoznavati Boga koji ga vodi kroz život, zapravo, nosi, kako kaže ova priča:
„Jedan čovjek usne san.
Sanja da šeće s Isusom Kristom po pjeskovitome morskom žalu. Na nebu – kao na filmskom platnu – pojavljuju se događaji iz njegova života. U svakoj sceni vide se tragovi dvojice putnika. Jedan je trag njegovih, a drugi Gospodinovih stopa.
Kad se pojavila posljednja scena, čovjek stade pažljivije promatrati tragove. U pijesku je sve češće ostajao trag samo jednih stopa. A bilo je to upravo onda, kada mu je u životu bilo najteže.
To ga je uistinu čudilo te se obrati Gospodinu: 'Gospodine, ti si mi jednom rekao neka te slijedim i obećao si mi da ćeš na svakom mojemu putu biti uza me. Sada pak vidim kako mi me upravo u mojim najtežim časovima ostavljao sama. U pijesku se dobro vidi trag samo jednih stopa. Ne razumijem te. Zašto? Ostavljao si me sama upravo kad sam te najviše trebao.'
Gospodin odgovori: 'O, dragi moj prijatelju! Toliko te volim da te nikad nisam napuštao. Vrijeme, kada ti je bilo najteže, kada si podnosio kušnju i patio – tamo, naime, gdje ti vidiš trag samo jednih stopa – jest vrijeme kada sam te nosio.'“
Prepoznajemo li u svom životu trenutke kroz koje nas je Bog zapravo „pronio“? Jesmo li za takve trenutke Bogu zahvalni? Važno je suočiti se s ovakvim ili sličnim pitanjima jer ona mogu baciti potpuno novo svjetlo na naš život.
Trostruko „Ne bojte se!“
Isus nam u današnjem evanđelju tri puta dovikuje: „Ne bojte se!“.
On nam tumači da imamo na nebu Oca, koji se brine za nas. Ništa nam se ne može dogoditi bez njegove volje. Vjerovati u njegove planove ljubavi s nama znači sačuvati mir srca i duše. Njemu smo dragocjeniji od svakog drugog stvorenja koje je stvorio.
Isus, dakle, traži sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece. S Ocem nema razloga za strah, kako kaže i ova priča:
„U jednom gradu neki je plesač izvodio svoje vještine na visoko razapetoj žici. Na kraju svojih vratolomija uzeo je kolica i gurao ih pred sobom. Stigavši s njima na drugi kraj žice, obrati se zadivljenim gledateljima s pitanjem žele li možda da se s njima vrati natrag. Oni mu pljeskom izraziše svoju želju. Plesač, pretvarajući se da još nije siguran u ono što žele, pitao ih je još jednom. Oni mu burnim pljeskom potvrdiše svoje oduševljenje.
Na to se plesač obrati čovjeku koji je stajao uza sam jarbol, za koji je bio pričvršćen jedan kraj žice: 'Čovječe, vjeruješ li da mogu s kolicima na drugi kraj žice?' 'Kako da ne!', odvrati ovaj i zapljeska. 'Popni se onda gore i sjedni u kolica da te provezem!' 'O ne! Nisam tako mislio', branio se čovjek. 'Idem ja!', reče jedan dječak.
Odlučno se popeo do plesača na visokoj žici. Ovaj ga je posjeo u kolica. Među gledateljima je zavladao muk. Njišući se na žici plesač je održavao ravnotežu i polako klizio. Kad je dospio na drugu stranu, iz oduševljenog mnoštva prolomio se pljesak.
Netko ipak upita dječaka: 'Zar te nije bilo strah s onim čovjekom, na tolikoj visini?' 'Ne! On je moj otac!'“
„Bojte se...“
Isus nas poučava da je opasno bojati se ljudi, a ne imati sveti strah od Boga. Taj sveti strah Božji je dar Duha Svetoga kojega primamo u sakramentu sv. potvrde. Papa Franjo kaže da je to prepuštanje dobroti našega Oca koji nas toliko voli.
Strah Božji nije strah od Boga, poput ljudskog straha od smrti, bolesti, neuspjeha i odbačenosti. To je dar Duha Svetoga koji nam pomaže da imamo pravilan stav prema Stvoritelju. Pomaže nam da zauzmemo pravilan stav prema zlu i grijehu. Osposobljava nas da se borimo protiv zla i grijeha, protiv onoga „koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“.
Sv. Klement Aleksandrijski veli da je strah Božji početak ljubavi, jer nas čuva da se ne udaljujemo od Boga i da se klonimo grijeha.
Ljudski nas strahovi muče i zarobljavaju, a strah Božji nam donosi slobodu od svega onoga što nas udaljuje od Boga i pomaže nam da živimo u ljubavi i miru.
Sinovsko pouzdanje
Život kršćanina trebao bi se odvijati u toj slobodi koju nam Otac daruje. On nas oslobađa tjeskobnog straha koji nas blokira. KKC, br. 2830 kaže: „Otac koji nam daruje život ne može nam ne dati za život potrebnu hranu i sva 'odgovarajuća' tvarna i duhovna dobra. U Govoru na gori Isus naglašava to sinovsko pouzdanje, koje surađuje s providnošću Oca našega. On nas ne poziva na pasivnost, nego nas hoće osloboditi svakoga tjeskobna nemira i svake zabrinutosti. Takvo je sinovsko pouzdanje djece Božje.“
Sv. Ciprijan Kartaški s pravom tvrdi: „Onima koji traže kraljevstvo Božje i njegovu pravednost on obećava dati sve drugo kao dodatak. Sve, naime, pripada Bogu, i onomu koji ima Boga ništa ne nedostaje, ako on sâm ne nedostaje Bogu.“
Stoga bi u susretu s današnjom liturgijom riječi trebali zastati i zapitati se: čega je plašim? Je li moj strah manjak vjere, manjak pouzdanja u Onoga koji vidi dalje i zna više, u Onoga koji me je tijekom moga života toliko puta „pronio“ kroz brojne životne nevolje a da toga nisam ni bio svjestan? On svoju ruku nikada neće sustegnuti jer me neizmjerno ljubi i stalo mu je do moje vremenite i vječne sreće.
Isusovo „ne bojte se!“ izgovoreno je i meni, današnjem kršćaninu bez obzira u kakvim okolnostima živim i s kakvim se teškoćama nosim. Vjerujem li to?
Razmišljanje: Katolički tjednik
