Na sedamnaestu nedjelju kroz godinu ove godine je i spomendan sv. Joakima i Ane. Papa Franjo je četvrtu nedjelju u srpnju proglasio Svjetskim danom djedova, baka i starijih osoba.
Sveti Joakim i Ana potječu iz kraljevskog Davidova roda. Roditelji su Blažene Djevice Marije. Njihova se imena, ne spominju u Svetom pismu, ali se nalaze u apokrifnom spisu iz 2. stoljeća pod naslovom Protoevanđelje Sv. Jakova. Ime Joakim u hebrejskom jeziku znači „pripremanje Gospodinovo“ i posve odgovara onomu što se događalo u Joakimovu životu.
Prema tom apokrifnom spisu, Joakim i Ana nisu mogli imati djece pa su molili Boga da im udijeli taj dar. Joakim je kao bogat čovjek svoje prihode dijelio na dva dijela. Jedan dio je davao narodu, a drugi dio je prikazivao Gospodinu kao žrtvu. Tako ga je jednom zgodom, dok je u hramu prinosio žrtvu, neki Ruben ukorio što nema djece, ciljajući na njegov grešan život, jer se u židovstvu vjerovalo da pravedan čovjek nikad ne ostaje bez potomstva.
Potomstvo je Božji blagoslov, potvrda pravednosti pojedinaca pred Bogom. Što je netko imao više djece, to više je bio mio Gospodinu i to više je uživao njegovu naklonost i blagoslov. Joakim je bio postiđen tim događajem, pa se tijekom 40 dana povukao u pustinju da posti i moli ne bi li mu se Gospodin smilovao i dao potomka. Isto je kod kuće činila i njegova žena Ana.
Anđeo joj se ukazao i rekao da će joj utroba biti blagoslovljena, a isto je doživio i Joakim. Odmah je prinio 10 jaganjaca kao žrtvu zahvalnicu pred Gospodinom za obećanje koje im je dano. Ana je u poodmakloj dobi rodila djevojčicu kojoj su nadjenuli ime Marija, a u trećoj godini su je prikazali Gospodinu.
Sv. Ani se u zagovor utječu žene koje žele djecu, trudnice, porodilje i majke općenito. U Njemačkoj su Sv. Anu štovali rudari, rezbari drveta i ebanovine te zlatari. Anu se zaziva i moli za dobru smrt, jer se vjeruje da je na času njezine smrti k njoj došla njezina kćer Marija s djetešcem Isusom. Štuju ih, posebno Svetu Anu, uz katolike, i pravoslavci, anglikanci i muslimani. Na papinskom dvoru Sv. Anu osobito su štovali konjušari, pa su na njezin blagdan priređivali svečanu procesiju. Svjedok je toga kulta crkva Sv. Ane u Vatikanu, podignuta 1505.
Blago skriveno na njivi
Odlomak evanđelja koji danas čitamo je završnica Isusova govora u prispodobama kako ih donosi Sv. Matej. Ove prispodobe očituju posebnu Isusovu mudrost i umijeće svojim povijesnim slušateljima sve jasno protumačiti i opet ostaviti na razmišljanje dublje značenje. One su ujedno i priča i zagonetka. Uvijek imaju dublje značenje, a svrha svih je kraljevstvo nebesko koje je središnja njihova misao.
Parabola o blagu skrivenu na njivi donosi povijesno ozračje Palestine Isusova vremena. Naime, to je poljoprivredni kraj koji je često bio metom raznih osvajanja i ratova, raznih porobljivača i tlačitelja, a svima je zajedničko to da od seljaka pokupe što više poreza i lagodno žive. Nije li i naša situaciju u BiH slična onoj u kojoj je živio čovjek Isusova vremena?! Najsigurnije mjesto za ratara je zemlja, pa i za sakriti svoje blago! Prije nego se pođe bježati pred tuđom vojskom, najsigurnije je sakriti svoje bogatstvo negdje u zemlju, pa se po povratku može nečemu i nadati kad bude trebalo obnavljati porušeno. Ako bi svoje blago ponijeli sa sobom, uz put bi ih mogao netko opljačkati i tako bi ostali bez svega. Stoga su mnogi prilazili tom mudrom rješenju i svoj trud i muku ukapali na njima poznato mjesto, negdje uz kuću ili u vrtu, kako bi bilo sigurno. I danas mnogi arheolozi pronalaze razne artefakte i novčiće zakopane u zemlji kao dokaz da je tu bilo života ali i nesigurnosti i progona.
Kako piše prof. M. Zovkić, u poljoprivrednom društvu onog vremena, zbog poreznih obveza vladaru, domaćin nije mogao prodati samo jedan dio obradive njive, nego cijelu njivu. Drugi je zakon bio: bez obzira tko nađe blago na nečijoj njivi, ono pripada vlasniku njive. Dakle, Isus pokušava objasniti da se treba cijeli zauzeti za kraljevstvo nebesko, a ne samo djelomično, ne samo trenutno oduševljenje nego potpuno opredjeljenje za blago, koje je Isus.
Biser – brza zarada
U starini su se jako cijenili biseri, pa su vladari i bogataši često slali trgovce da im pošto-poto pribave takve male, ali dragocjene ukrase. Ove prispodobe donosi samo Matejevo evanđelje. U njima je uvijek element iznenađenja i to jako vrijedan i bogat. Kako bi privukao pozornost svojih slušatelja, Isus dira tamo gdje je čovjek najosjetljiviji. Svi se žele obogatiti što je moguće brže i lakše, i ako je ikako moguće da to bude neočekivano. Zašto nam ovo zvuči tako poznato… Mnogi naši mladi odlaze u druge zemlje diljem svijeta, skoro isključivo s jednom mišlju: obogatiti se! Zar je moguće da nikom više nije draga svoja njiva, svoja zemlja, svoj dom… zar je moguće da se sve ostavlja, jer eto, tamo negdje sunce žarče grije, kiša umilnije pada i sve je po mojoj želji… Ne ostavljamo li, možda, vrjednije bisere kući, da čame u žalosti i strahu za naš život i čekaju kad će im netko otvoriti vrata jer su ostavljeni i napušteni, a tako su se nadali da ćemo ih u starosti prepoznati kao svoje blago. Isus svoje učenike potiče da otkriju vrijednost skrivenoga blaga koje je pred njima i da sve radi njega ostave i postignu svrhu svoga življenja – kraljevstvo nebesko. Kad je Matej ovo pisao, učenici su bili ocrnjivani od židovskih sunarodnjaka da izdaju vjeru otaca i interese nacije, a rimska ih je država progonila što ne štuju državne bogove. Nikada nije bilo lako slijediti Isusa i otkriti pravi biser. Možda nas jedna lijepa priča potakne na razmišljanje o istinskoj vrijednosti onoga što nam je darovano u glinenim posudama – vjeri i našoj opredijeljenosti za dragocjeni biser.
Dar za sestru
Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje raskošne trgovine promatrao prolaznike. Neka se djevojčica odjednom približila trgovini i prislonila svoj nosić uz staklo izloga. Kao nebo plave oči radosno zasjaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom pokazala na tirkiznu ogrlicu.
„To je za moju sestru. Možete li mi ju zapakirati kao dar!“, upitala je.
Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita: „A koliko novca imaš?“
Ona se podiže na prste, stavi na pult limenu kutiju, otvori je i isprazni. Bilo je tu nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.
„Hoće li biti dovoljno?“, upitala je ponosno.
„Željela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkako nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Znate, danas joj je rođendan. Mislim da će je dar veoma obradovati. Njene su oči iste boje kao taj dragi kamen.“
Trgovac je ušao u prostoriju iza pulta i u zlatno-crveni papir zapakirao kutijicu. „Uzmi je i pazi na nju“, reče djevojčici. Ona uze paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine. Sat vremena kasnije u trgovinu ulazi prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim tirkiznim očima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac nedavno zapakirao i upita: „Je li ova ogrlica kupljena u vašoj trgovini?“
„Da, gospođice.“
„Koliko je koštala?“
„U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, i tiču se samo mene i mojih kupaca.“
„Moja je sestra imala samo nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!“, reče djevojka gurajući kutijicu natrag trgovcu.
Trgovac zatvori kutijicu, složi omot i vrati je djevojci.
„Vaša je sestra platila najvišu cijenu: dala je sve što je imala.“
Dajmo i mi sve što imamo za svoj biser – Isusa – i bit ćemo mudri i sretni s Njime u vječnosti. Amen.
Izvor: Nedjelja (portal Katoličkog tjednika)