Svete mise slavljene su u 9 i u 11 sati.
Ništa drugo nije se moglo dogoditi ni apostolima osim straha usred brodoloma i nevremena. Čak im i Isus u tom momentu izgleda strašno. Zapanjujuća je Petrova snalažljivost: „Ako si ti, Gospodine, zapovjedi da dođem k tebi po vodi. Kaže mu Isus: 'Dođi'“ (Mt 14,28-29).
Međutim, zapanjujući je i strah „od Boga“ kod današnjeg čovjeka. Vidimo kako je tek prije koju godinu Ustavni sud u Republici Hrvatskoj „izglasao“ da formulacija kod inauguracije predsjednika Države „Tako mi Bog pomogao“, nije protuustavna i ne odražava vjeru tog pojedinca, nego cijelog naroda „od stoljeća VII“. Čudno je da im je trebalo toliko godina da bi odgovorili na apelaciju troje nadobudnih sugrađana. Poslovica kaže „kada je netko glup, ne možete mu to ni dokazati“! Isusovi učenici su, kao i mi danas, bili često tvrdoglavi, ali nisu bili glupi tj. nepoučljivi. Isus ih je poučavao i oplemenjivao, a tako je i njihova usplahirenost pomalo nestajala.
Strah Božji ili strah od Boga?
Za onoga tko ne vjeruje u pravoga Boga, strah od Boga je strah od Božjeg suda i vječne smrti, koja je vječno odvojenje od njega (usp. Lk 12,4-8); Za vjernika, strah od Boga je nešto potpuno drugačije. Vjernikov strah je strahopoštovanje (Hebr 12,28-29).
„Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku“ (Mudre izreke 1,7).
Dok ne shvatimo tko je Bog i ne sjedinimo svoj strah s poštovanjem prema njemu, ne možemo imati pravu mudrost. Istinska mudrost dolazi samo iz razumijevanja tko je Bog, da je On svet, pošten i pravedan. (Pnz 10,12.20.21). Tako i cijeli Stari zavjet govori: „Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.“
Pet istina o čovjeku
Ne možemo razumjeti Boga, niti sam svoj život u njegovu kontekstu ako ne krenemo od jednostavnih, a tako bitnih istina o nama ljudima i o našem suodnosu, tj. našoj ovisnosti o Bogu: Prva istina o čovjeku jest da je stvoreno biće. Čovjek nije plod slučaja ili nekih mračnih sila, nego je stvoren na sliku Božju, samom voljom Stvoritelja.
Druga je istina da smo slabi, bojažljivi, grješni. Ali na tu našu slabost Bog je pogledao milostivo – svojim smilovanjem. Utjelovio se. Postao čovjekom, „radi nas i radi našega spasenja“.
Božje spasenje dolazi kao čovjekova odrednica.
Zato je Bog u nas usadio moralni zakon – glas savjesti koji nam govori da dobro treba činiti a zlo izbjegavati. Stoga je čovjek moralno-etičko biće. Zna što je dobro, a što nije.
I konačna istina o čovjeku je da je on eshatološko – vječno biće, ali u toj vječnosti može se ostvariti kroz vjeru i život, a može i potonuti i zauvijek propasti.
Apostoli kao šampioni života
Davno je rečeno da „tko pobijedi sebe, pobijedio je čitav svijet“! Tako su i prvi Isusovi apostoli polazeći za Njim pobijedili nutarnji otpor svakodnevnih navika i užurbanih životnih potreba. Sigurno su ih neki smatrali čudacima, zanesenjacima, pustolovima i sl. Možda su i samima sebi ponekad bili čudni. Pogotovo kada bi upali u kakvu nevolju: ako su duže bili gladni u pustinji, ako ih negdje nisu primili, ili ako im je sam Isus postajao drugačiji nego su ga oni zamišljali. Ovaj današnji događaj iznenadnog nevremena mogao je posebno u njima izazvati ljutnju na Isusa zašto ih je pustio same i zašto im sada ne pomogne. Volio je Isus ovakve iznenadne događaje bilo susreta s ljudima, bilo s prirodnim nepogodama kakvim Galilejsko more obiluje. Na njemu se iznenada pojavi „protivan vjetar“ i napravi oluju. Ono je slika našeg života. U njemu nam se puno toga događa iznenadno, pa i neugodno. Važno je pri tome samo računati na Isusa i biti s njim. Apostoli, iako su se udaljili od obale, znali su da je Isus u blizini. A kad im dođe, oni mu se ničice pokloniše. Pravi šampioni kada osvoje kakvo srebro ili zlato. Trener je tada po strani. Oni su akteri pobjede i slavlja. Još će ih puno čekati nevolja i brodoloma, ali više nikada neće krenuti bez Isusa!
Izvor: Nedjelja.ba (portal Katoličkog tjednika)