Propovijed biskupa M. Bogovića u Širokoj Kuli, 16. listopada 2011.

Objavljeno   

Nalazimo se u Širokoj Kuli. Mjesto je dobilo naziv po srednjovjekovnoj kuli koja je ovdje bila u vrijeme kada je u njoj bila središnja upravna vlast za cijelu ličku županiju. Bila je veća i šira od drugih pa je zato nazvana Široka Kula. Nakon oslobođenja od Turaka, sagrađena je ovdje 1734. crkva sv. Mateja, koja je 1816. postala župnom crkvom. No, narod na ovim prostorima bio je u novom vijeku izložen sve do danas raznim nevoljama tako da mu prijeti nestanak. Da mu nije bilo dobro svjedoči i činjenica da ih je osmero bilo i stradalo na Titanicu. Tražio je sigurnija mjesta. Najveća stradanja su u drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Godine 1945. zapaljena je i crkva, a 1948. minirani su preostali zidovi tako da nije ostao kamen na kamenu. Sva nastojanja biskupa Pavlišića i župnika Alojzija Kukeca da se obnovi crkva bila su do 1991. bezuspješna. Taj otpor izgradnji crkve značio je da je i dalje na ovim prostorima živjela mržnja na sve što je katoličko i hrvatsko. Ona će se, nažalost, jasno očitovati u zločinačkim događajima iz 1991. kojih se i u ovoj misi s tugom sjećamo. Ujedno zahvaljujemo Bogu što žrtvama možemo danas javno izraziti poštovanje jer onima iz drugog svjetskog rata nismo smjeli ni to. Nakon „Oluje“ na mjestu bivše crkve današnji je župnik Luka Blažević, uz pomoć župljana i dobročinitelja, izgradio ovu crkvu koja je posvećena prošle godine 21. rujna.

Domaći ljudi sve to dobro znaju. Smatrao sam potrebnim to reći za one koji nas slušaju i gledaju preko tv-ekrana.

Kula je po sebi simbol obrane, zaštite, čuvanja, a ne napada. Tog zaštitnog širokog tornja već dugo nema, već dugo je hrvatski katolički narod na ovim prostorima izložen napadima i stradanjima. Župa je prije drugog svjetskog rata imala preko 1000 vjernika, a danas nema ni 100. U svakom ratu osjetili su oni da nemaju svoje kule, svoje sigurnosti i zaštite.

Zašto bi oni trebali ovdje biti posebno ugroženi?

Odgovor možemo nazrijeti i u današnjem evanđelju. Ono nam govori kako su farizeji u sebi već presudili Isusu i samo je trebalo naći neki prihvatljivi razlog da ga uhvate i osude. On je njima smetao u njihovim nepravednim planovima i željama. Trebalo ga je ukloniti. Nije ih više zanimalo dobro koje je Isus činio. Ono im je zapravo smetalo u njihovim naumima. Koristit će svaku priliku da ga osude. Svoje sklonosti da neometano drže narod pod svojom vlašću pokrivali su lažnim plaštem brige za narod. Oni će slati za Isusom svoje ljude, ne da se okoriste njegovom mudrošću, nego da kao uhode vrebaju kako bi ga uhvatili u riječi. Čak će ga i provocirati ako inače ne mogu. Tako vidimo i u današnjem evanđeoskom čitanju. „Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi.“ (Mt 22, 15). Trebalo im je dobro smisliti optužnicu, hvatati veze s onima koji su ga mogli osuditi. Nisu prezali ni od lažnih svjedoka. Sve je bilo dobro što je vodilo njegovom uništenju. I na koncu će, uz pomoć Heroda i Pilata, uspjeti u svojem naumu. Pravednik će završiti na križu!

Taj farizejski kvasac djeluje i dalje u svijetu. Dobar čovjek će i dalje biti izlagan nemilosti zla u svijetu. Isus nije rekao da će njegovi sljedbenici biti oslobođeni nepravednih sudova i osuda. Na ovim prostorima taj kvasac mržnje i neprijateljstva napravio je velika zla. Na ovim prostorima živjeli su planovi po kojima je trebalo eliminirati ne samo neke pojedince, nego sve pripadnike jednog naroda. Oni su bili smetnja ostvarenju tih planova već time što su bili Hrvati i katolici. Hrvati su trebali nestati. Svi smo mi svjesni da takvi planovi nisu ovdje rođeni, ali su ovdje prihvaćeni. U jednom zločinačkom pohodu ubijena su 34 civila. Žrtve su imale od 13 do 95 godina, ali su većinom bili starci. Najveći skupni zločin dogodio se 13. listopada 1991., kada su u podrumu i pred podrumom jedne kuće u koju su se Hrvati po naredbi morali skloniti, "komšije" ubile 8 civila, među kojima djevojčicu Vericu Nikšić (13), njenu majku (51); staricu (80) sa sinom (54) i snahom (46). Isti mjesec odvedeni su, mučeni i bačeni u jamu Golubnjača i svi članovi obitelji mješovite obitelji Rakić (majka Hrvatica): otac (58), majka (48), kći (28), sinovi (29 i 23 godine). Ostaci većine žrtava pronađeni su posljednjih godina u jamama Golubnjača I. i II. Prema vjerodostojnom popisu s područja Široke Kule, Urija, Mušaluka, Ostrovice, Novog Ličkog Osika i neokupiranog dijela starog Ličkog Osika pronađeni su ostaci ili grobovi poimenično 40 žrtava. Tijela nekih žrtava su spaljena.

31. listopada 1991. tenkom je "ravnano" mjesno katoličko groblje.

Kao vjernici vjerujemo u ispravnost Kristova puta i onda kada on vodi preko Kalvarije. Mi i dalje naviještamo spasonosnost oproštenja. No neka nitko od nas, a pogotovo ne od ovdje preostalih Hrvata i katolika ne traži da se raduju što se njihovi neprijatelji i svi ostali koji su zaraženi tim kvascem mržnje prama našem narodu slobodno šeću po našim mjestima i po našim ulicama, što katkada dobivaju veću zaštitu od onih koji su zbog njih mnogo pretrpjeli. Pogotovo nas s pravom smeta ako se šeću ponosni na osjećaje kojima su onih zlokobnih dana bili nošeni i vođeni. Imamo pravo reći da takve ne želimo ni u komšiluku, niti igdje drugdje. Ako se prepusti zaboravu ono što su učinili nećemo time postići da oni napuste svoje zločinačke planove, nego će se u njima osjetiti ohrabreni i podržani.

Mi se molimo da ne ostane takvih osjećaja i takvih planova ni u jednom čovjeku, ni u jednoj skupini ili narodu. Molimo se posebno da takav zli duh ne zarazi i naše duše, da ne kliznemo u područje mržnje i osvete, nego da i dalje vjerujemo da se ljubavlju – sve do one prema neprijateljima – nadvladava ubojitost i otrovnost mržnje. Imamo mi u svojoj vjeri „široku kulu“, zaštitnicu, kojoj je kamen temeljac položen na Kalvariji. Na tom kalvarijskom kamenu može stajati takva kula zaštitnica i braniteljica koja je u stanju naš život - i pored svih vremenitih ugroza - sačuvati za vječnost. „Ja sam pobijedio svijet“ – rekao je Isus. Tu vjeru ispovijedamo i danas kada smo se okupili u ovoj crkvi oko Kristove žrtve na ovom širokokulskom oltaru, povodom obljetnice nevinih žrtava naših župljana. Vjerujemo da smo se oslonili na pravu zaštitu i snažnu pomoć, vjerujemo da su duše naših pravednika u Božjoj ruci i njih se ne dotiče muka nikakva. (Mudr 3, 1)

Tješite se i danas međusobno, dragi Kuljani, i svi koje su pogodile slične nevolje, tim riječima. Ostanite uvijek vjerni Kristu patniku, ali i pobjedniku.

Fotogalerija

Mrežna stranica www.zupa-svjosip-losik.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Korištenjem ove web stranicu bez promjene početnih postavki slažete se s našim postavkama kolačića.

Slažem se