Cvjetnica nas uvodi u Veliki tjedan slikom radosti i nade – mnoštvo koje kliče, maslinove grančice u rukama i pogled uprt u Onoga koji dolazi. A ipak, već u toj radosti nazire se otajstvo koje slijedi. Isti put kojim ulazi kao kralj, vodi prema križu.
Veliki tjedan započinje tišinom koja govori više od riječi. U tom svetom vremenu ulazimo u otajstvo koje nadilazi razum – otajstvo ljubavi koja ide do kraja. Promatramo muku, križ i smrt, ne kao kraj, nego kao put. Put na kojem se razotkriva koliko je čovjek slab, ali i koliko je Božja ljubav snažna.
U tim danima pozvani smo zastati i pogledati vlastito srce. Koliko puta i mi kličemo u trenucima radosti, a potom se povlačimo u tišinu i sumnju kad dođe težina križa? Veliki tjedan nas uči da patnja nije besmislena kada je prožeta ljubavlju.
I baš kada se čini da je sve izgubljeno, dolazi uskrsnuće. Ne kao nagli preokret, nego kao tiha pobjeda života nad smrću. To je nada koja ne viče, nego raste u dubini srca.
Zato je Veliki tjedan poziv – da ne ostanemo na križu, nego da zajedno s Njim prođemo put do novog života
